Slavko Goldstein, Sveučilišna naklada Liber i Ruska revolucija

Iako se prigodom smrti Slavka Goldsteina nezaobilazno spominjao i njegov važni izdavački i urednički rad, njega je moguće dodatno produbiti prikazivanjem nevelike, ali značajne revolucionarne i sovjetske dionice tog bitnog opusa. Naime, kada je 1970. godine pokrenuo izdavačku kuću Liber (koja je od 1975. nosila naziv Sveučilišna naklada Liber), Goldstein je kao njezin direktor 1970-1983. godine objavio Deutscherovu biografiju Trockog, Mićunovićeve Moskovske godine (1956-1958), Sibirski pečat Oreškog i Nikolića, Koestlerovo Pomračenje o podne i u ediciji „Ruski roman u 10 knjiga“ važne romane o revolucionarnoj i poslijerevolucionarnoj Rusiji.

Uopće je tema revolucionarnog izdavaštva vrlo zanimljiva i vrijedilo bi ju otvoriti povodom stogodišnjice Ruske revolucije. U slučaju Jugoslavije, osim brošura i knjiga – među njima i putopisa, već spominjanih na Oktobarici – koji su objavljivani od izbijanja revolucije te tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, treba imati u vidu i same izdavače koji su ih tiskali. Primijenimo li pristup nazivan „povijest knjige“ na problematiku recepcije i aproprijacije Ruske revolucije moguće se na toj osnovi usmjeriti na: 1) tekstove, knjige i autore koji su prevođeni i objavljivani; 2) izdavače, izdavačke kuće i edicije u kojima su objavljivani; 3) čitateljsku publiku koja ih je čitala i načine na koje je reagirala na njih.

Što se tiče područja izdavaštva, izdvojit ću za ovu prigodu Milana Durmana (1902-1941), uključenog u komunistički pokret, koji 1930-ih „preuzima časopis Književnik oko kojega se okupila skupina tzv. socijalne literature“ (Krležijana). Kao prevoditelj preveo je za razne izdavače 1930-ih godina sljedeće knjige: Max Beer, Opća historija socijalizma i socijalnih borbi (s B. Adžijom); D. B. Rjazanov, Knjiga o Marxu; G. Plehanov, Umjetnost i socijalni život; P. Kropotkin, Francuska revolucija; M. Pokrovski, Povijest Rusije (s B. Adžijom); I. Silone, Fašizam. Prethodno je 1920-ih za izdavača Progres iz Zagreba preveo i napisao predgovore knjigama Preteče socijalizma i Šta je vidjelo 58 njemačkih radnika u Rusiji?: izvještaj njemačke radničke delegacije o svom boravku u Sovjetskoj Rusiji od 14. jula do 28. augusta god. 1925. U literaturi se navodi da je „poginuo za njemačkog bombardiranja“ Sarajeva u travnju 1941. godine (Hrvatski biografski leksikon).

Spomenut ću i nakladnika i knjižara Đorđa Ćelapa (1892-1949) koji je 1937. objavio Povratak iz SSSR-a A. Gidea i 1940. Putovanja po Sovjetskom Savezu A. Cesarca. Ustaše su ga uhitile u travnju 1941. godine i zatim internirale. Njegov sin Branislav Ćelap postao je nakon Drugog svjetskog rata urednik Izdavačkog poduzeća „Prosvjeta“. To je u određenoj mjeri usporedivo sa Slavkom Goldsteinom čiji je otac Ivo imao poznatu knjižaru – lijeve orijentacije – u Karlovcu (uhićen je i ubijen 1941. godine), što je zasigurno i Slavka usmjerilo prema izdavaštvu. Međuratno lijevo izdavaštvo svakako je zanimljiva tema, koju sam ovdje tek spomenuo, kao što kratko upućujem na knjigu Ljubomira Durkovića Jakšića Jugoslovensko knjižarstvo 1918-1941. (Beograd 1979).

Izdavač Liber objavio je brojne knjige važne za hrvatsku kulturu, kao i one koje su prijeporno dočekivane u javnosti ili su se bavile osjetljivim temama poput Sukoba na književnoj ljevici S. Lasića, Ustaša i Nezavisne Države Hrvatske F. Jelić-Butić, Četnika u Drugom svjetskom ratu J. Tomasevicha i niza drugih. Među njima se nalazi i dio knjiga o Ruskoj revoluciji i Sovjetskom Savezu. Bez obzira bile kontroverzne ili ne, sve knjige koje su objavljivane o revolucionarnoj/sovjetskoj Rusiji osim što svjedoče o određenom odnosu prema Sovjetskom Savezu potvrđuju isprepletenost povijesti knjige s poviješću kulture, društva i politike.

Pomračenje o podne

1-Pomracenje-o-podne

Sovjetsku dionicu svoga opusa Liber otvara 1972. godine prijevodom poznate knjige Arthura Koestlera Pomračenje o podne (izvorno objavljene u Engleskoj 1940. godine). Izbor knjige pokazuje profiliranje prema onim izdanjima koja su kritična prema sovjetskom tipu komunizma i u određenoj mjeri kontroverzna. Izdavač u „Predgovoru hrvatskom izdanju“ ističe poznatost tog književnog djela koje je u međuvremenu postalo klasično te je ujedno i „vjerodostojno historijsko svjedočanstvo“ o Moskovskim procesima (označenima u predgovoru kao „najnakazniji izdanak staljinističkih deformacija“). Predgovor poduzima tada uobičajeno razlikovanje kako bi se djelo recipiralo samo kao kritika staljinizma, ali ne i socijalizma u cjelini:

„Ako Koestler igdje griješi prema povijesti, onda je to samo u rijetkim aluzijama iz kojih bi se moglo shvatiti da on 1940. godine osim staljinizma nije vidio druge putove za ostvarenje socijalističkih ideala. U takvim ga je pretpostavkama demantirao povijesni razvoj, među ostalima i razvoj jugoslavenskog socijalizma, što je vjerojatno shvatio i sam Koestler kad je početkom i sredinom pedesetih godina prilično promijenio neke osnovne orijentacije u svojoj esejistici i publicistici.“

Biografija Lava Davidoviča Bronštejna-Trockog

2_Trocki

Kasnije će u suradnji s izdavačkom kućom „Otokar Keršovani“ iz Rijeke Sveučilišna naklada Liber objaviti 1975-1976. godine trosveščanu Biografiju Lava Davidoviča Bronštejna-Trockog (Naoružani prorok; Razoružani prorok; Prognani prorok) povjesničara Isaaca Deutschera. Iako će izdavač Globus 1977. godine objaviti prijevod Deutscherove političke biografije Staljina, Trocki je tada ipak bio kontroverznija tema jer je bio pod optužbom, ali i jer je kontinuirano korišten kao optužba upućena drugima. O tome govori izdavačeva „Uvodna napomena“:

„Stoga odiozni sistem smišljenog krivotvorenja povijesti, razrađivan i provođen do minucioznih detalja od kojih istinoljubivog čovjeka podilazi jeza ili obuzima mučnina, svakako moramo smatrati jednom od najtežih hipoteka što ih je staljinistička era ostavila socijalističkom pokretu za buduće iskupljenje. Pisale su se povjesnice, udžbenici i enciklopedije, i obnovljena su izdanja izlazila kao na tekućoj vrpci da bi netko u jednome izdanju bio antifašistički heroj, a u narednom preko noći ‘gestapovsko-fašistički lakej’; da bi netko drugi bio najprije veliki predvodnik revolucije, a već u narednom izdanju njen najgori izdajnik; ili da bi netko treći od bivšeg nespomenutog statista revolucije ili otadžbinskog rata odjednom iskrsnuo kao njen veliki organizator ili viđeni junak. Najgore je u tim prekrajanjima povijesne istine prošla Oktobarska revolucija za koju se prema oficijelnim povijestima zaista više ne zna kako je mogla izvojevati pobjedu kad su svi njeni duhovni začetnici i organizatori, osim malobrojnih iznimaka, i svi glavni vojskovođe i komandanti armija, uz izuzeće dvojice ili trojice, bili notorni izdajnici, sluge neprijatelja i špijuni.“ (str. VIII-IX)

Sam Trocki predstavljen je sljedećim riječima:

„U kapitalnoj ‘Historiji marksizma’ Predraga Vranickog vrlo je odmjereno procijenjeno mjesto Trockoga kao marksista, revolucionara, izopćenika i tragično zabludjele ličnosti u povijesti socijalističkog pokreta. Našem je čitaocu dakle već odavno jasno da Trocki nije bio ‘agent imperijalizma’, ‘špijun’, ‘plaćeni saboter revolucije’ kako ga je prikazao Staljinov ‘Kratki kurs historije SKP(b)’, kao što znamo da nije bio niti ‘jedini pravi nastavljač Lenjinovih ideja’, kako su ga željeli prikazati njegovi malobrojni sljedbenici. U eri kad inzistiramo na oslobođenju rada i oslobađanju čovjeka kroz oslobođeni rad, naravno da ne možemo naći simpatija za njegove apologije terora i raznih prinuda nad čovjekom, najmanje za njegovu apologiju prinudnog rada (…). To ne umanjuje našu želju i potrebu da saznamo punu istinu o Trockome. Naprotiv.“ (str. X)

Za povjesničara Isaaca Deutschera (1907-1967) ističu se njegova marljiva istraživanja Oktobarske revolucije i Sovjetskog Saveza te važnost njegove iscrpne monografije o Trockom:

„Govoreći nam vrlo detaljno o Trockom kao najkontroverznijoj ličnosti Oktobarske revolucije, Deutscherova nas knjiga na dosad nedostignut način uvodi u duhovnu klimu iz koje je izrastao ruski socijaldemokratski i boljševički pokret, u ljudske i idejne dileme iz kojih se rađala revolucionarna akcija, u političke i osobne drame koje su stvarale historiju. To je knjiga koja poštenjem i savjesnošću naučnog radnika uporno traži kompletnu i kompleksnu istinu, i to joj je najveća vrijednost.“ (str. X)

O Trockome kao optužbi ilustrativno svjedoči P. Matvejević koji navodi da se dugo nije moglo pisati o Trockom u Jugoslaviji i ukazuje na probleme s objavom knjige:

„Šezdesetih godina pripremljena su u Jugoslaviji izabrana djela Trockoga (šest knjiga odabranih doista bez predrasuda). Sovjetska diplomacija učinila je sve što je mogla da taj pothvat onemogući, ne prezajući od najgorih ucjena. Zahvaljujući upornosti ljudi koji su i sami optuživani za trockizam, uspjeli smo objaviti, jednu po jednu, svih šest knjiga. (…) Unatoč pritiscima koje je Brežnjevljeva diplomacija uspijevala vršiti na razne sektore javnoga života u Jugoslaviji, prevedena je, ne bez teškoća, i biografija Trockog iz pera Isaaca Deutschera.“ (Predrag Matvejević, Istočni epistolar: inteligencija i disidencija, Zagreb 2013, str. 114-115.)

I sam Slavko Goldstein u predgovoru knjizi Sibirski pečat 1983. godine navodi da je primjerice Tito optuživan za trockizam:

„Kad je u jesen 1938. Josip Broz u Moskvi bio optužen za trockizam i odjednom postao kandidat smrti, Dimitrov se zauzeo da se Broz oslobodi optužbi i da mu se povjeri mandat za rukovođenje s KPJ.“ (str. XI)

Kao što pokazuje spomenuti Istočni epistolar, Matvejević je poticao objave i pisao mnoge predgovore i pogovore knjigama raznih izdavača o Sovjetskom Savezu. Bio je posebno angažiran oko objave i promoviranja zapisa iz sovjetskih logora Karla Štajnera, uspomena Strah i nada Nadežde Mandeljštam, napisao je predgovor Posljednjim Buharinovim godinama povjesničara Roja Medvedeva itd.

Sibirski pečat

3_Sibirski_pecat

Nakon Koestlerova romana o Moskovskim procesima, Liber će deset godina kasnije objaviti i djelo o Jugoslavenima u sovjetskim logorima kao rezultat staljinskih čistki: Vladimir Oreški, Milan Nikolić, Sibirski pečat, 1983. Riječ je o sugestivnom svjedočenju Agate Oreški. Ono što su u svjetskim razmjerima bili Solženjicinov Arhipelag Gulag (koji je zbog sovjetskog protivljenja objavljen u Jugoslaviji tek 1989) i Šalamovljeve Priče sa Kolime (prevedene u Beogradu 1985), to je u jugoslavenskim razmjerima bio napose Karlo Štajner s ogromnim uspjehom višestruko izdavane knjige 7000 dana u Sibiru (Zagreb: Globus, 1971). Njemu su se početkom 1980-ih objavama svojih zapisa iz sovjetskih logora pridružili Julius Baranovski i Agata Oreški.

U predgovoru Sibirskom pečatu Slavko Goldstein polazi od spoznaja povjesničara Ivana Očaka „koji već tridesetak godina svestrano istražuje sudjelovanje Jugoslavena u Oktobarskoj revoluciji i u izgradnji Sovjetskog Saveza“. Navodi da je oko 800 Jugoslavena uhapšeno u čistkama, a među onima koji su se vratili u Jugoslaviju „do sada su trojica objavila svoja zatvorska i logorska sjećanja: Karlo Štajner, Julius Baranovski i Frane Klopčić“. Na to se nadovezuje knjiga Sibirski pečat:

„Sad se, eto, pojavljuju i sjećanja Agate Oreški, upotpunjena sjećanjima njenog sina Vlade Oreškog. Prvi put u nas o kalvariji kroz sibirske logore govori žena i majka i govori njeno oteto dijete. Utoliko je ovo svjedočenje bolnije i potresnije od sibirskih svjedočenja koja smo ranije čitali ili čuli.“ (str. VI)

Knjiga govori o međuratnom djelovanju SKOJ-a („Naročito su dramatična njena sjećanja na 1929. godinu, kad se oko SKOJ-evskog rukovodstva steže obruč policije, izdaje i vlastitih nemogućnosti u bezizglednom jurišu na nebo.“), kada je poginuo Agatin muž Marko Oreški, sekretar SKOJ-a.

„Rukovodeći se humanitarnim razlozima, Centralni komitet KPJ – po prijedlogu svog tadašnjeg novog članaka Josipa Broza – poslao je 1935. godine Agatu Oreški s njenim 8-godišnjim sinom Vladimirom u Sovjetski Savez. Tako je izbjegla progone i neimaštinu u Jugoslaviji, ali je uletila direktno u strahote Staljinovih ‘čistki’. Najprije su joj oteli dijete, zatim su je uhapsili, pa mučili i tukli, beskrajno preslušavali, tjerali da prizna kako je neprijateljski špijun i napokon je, bez njenog priznanja, osudili na 8 godina boravka u konclogoru.“ (str. VIII)

„Za njemačkog komunističkog vođu Heinza Neumanna, za Poljaka Waleckog, za Hrvata Đuku Cvijića, za Srbina Filipa Filipovića, za Agatu Oreški nije imao tko protestirati: vlade njihovih zemalja bile su sretne da su ih se riješile, komunističke partije kojima su pripadali bile su ili preslabe ili sasvim ovisne o Kominterni, a njihovi funkcioneri koji su boravili u Moskvi prije svega su morali misliti o vlastitim glavama. Tako je Agata ostala na milosti i nemilosti NKVD-u.“ (str. X)

Nakon što je osam godina bila u sovjetskim logorima, Agata Oreški se vratila u Jugoslaviju 1946. godine, gdje je u tadašnjim okolnostima dočekana sa sumnjičavošću.

„Njeni supatnici, koji su se iz sibirskih logora vratili u Jugoslaviju tek kasnih pedesetih godina (poput Karla Štajnera i Juliusa Baranovskog), dočekani su u svojoj domovini s radošću i povjerenjem, i tako smjesta po povratku doživjeli svoj pravi hepiend. Za Agatu Oreški hepiend je došao s jako velikim zakašnjenjem.“ (str. XII)

Čitajući knjigu nemoguće se ne složiti s Goldsteinovim završnim riječima za „ovu, krajnje potresnu i po mnogo čemu izuzetnu memoarsku knjigu“, koja je imala više izdanja.

Moskovske godine (1956-1958)

Prethodno je 1970-ih godina još jedno Liberovo izdanje memoarskog karaktera izazvalo veliku javnu pozornost. Bile su to Moskovske godine (1956-1958) Veljka Mićunovića objavljene 1977. godine. Mićunović je bio jugoslavenski ambasador u SSSR-u u dva navrata: 1956-1958. i 1969-1971. godine. Nakon što je Moskovske godine (1956-1958) objavio Liber, Moskovske godine (1969-1971) objavila je Jugoslovenska revija u Beogradu 1984. godine. Obje govore o promjenjivim jugoslavensko-sovjetskim odnosima.

Moskovske godine (1956-1958) naišle su na snažno sovjetsko protivljenje (držeći je antisovjetskom knjigom), o njoj su pisale brojne svjetske novine, prevođena je na više jezika, a u Jugoslaviji je bila pravi bestseler i prodavana u velikom broju primjeraka. Mićunović je okolnosti objave Moskovskih godina (1956-1958) i suradnju s Liberom i Slavkom Goldsteinom opisao u Moskovskim godinama (1969-1971):

„Jednog dana, mislim u maju 1977. godine, došao mi je jedan od mojih beogradskih prijatelja s meni nepoznatim, mlađim čovjekom koji mi se predstavio: Slavko Goldstein, direktor Sveučilišne naklade ‘Liber’ iz Zagreba. Izdavačka kuća ‘Liber’ bila je već afirmisana u Jugoslaviji, zahvaljujući svojim dobro izabranim izdanjima iz napredne naučne i političke literature domaćih i stranih autora. ‘Liber’ je dobijao sve više priznanja od publike i kritike kod nas.

4-Moskovske-godine

Već prilikom ovog prvog susreta drug Goldstein se raspitivao za moj rukopis, o kome je, kaže, čuo od prijatelja. Bio sam se tek povratio od žalosnog iskustva s odgovornim ljudima u Crnoj Gori. Osjetio sam da je sada čitava stvar na pravom putu. Donio sam iz sobe svoj rukopis. Učinilo mi se da je Goldstein bio iznenađen obimom rukopisa. Značio, pomislio sam, treba ga i dalje skraćivati.

Trebalo je da u ‘Liberu’ ne samo pročitaju rukopis već i da, poslije normalnog postupka neophodnog u ovakvim slučajevima, angažuju svoje samoupravne organe koji će odlučiti da li da knjigu štampaju ili ne štampaju. Ubrzo zatim došao je drug Slavko iz Zagreba i donio mi najbolje vijesti o rukopisu. Potpisali smo ugovor o štampanju teksta, za Slavka je to bio posao u koji se odlično razumijevao, a za mene prvi posao takve vrste u životu. (…) Rad na ovoj knjizi angažovao me kao nijedna druga stvar u životu. Kada je Slavko Goldstein jedne večeri doputovao iz Zagreba i donio nekoliko primjeraka knjige, nemoguće je opisati raspoloženje u našoj kući.“ (str. 52-53)

Mićunović detaljno piše o domaćim i stranim reakcijama na knjigu i svim okolnostima vezanim uz nju, naglašavajući zadovoljstvo suradnjom s Liberom, a donosi primjerice i pismo Slavka Goldsteina Ivici Račanu iz 1978. godine kao ilustraciju brige za knjigu s obzirom na određene reakcije i otvorena pitanja. (Usp. Moskovske godine (1969-1971), Beograd 1984, str. 51-61.)

Iz izdavačevog uvodnog teksta Moskovskim godinama (1956-1958) „Uz dnevnik Veljka Mićunovića“ izdvajam dva fragmenta koji govore o poimanju Oktobarske revolucije i pokreta otpora u Jugoslaviji:

„Revolucija je moralni čin in se. Ne sredstvima usprkos, kako bi neki htjeli tumačiti, nego baš njima – sredstvima – ona pruža kriterije za sebe kao moralni čin, dakle za sebe kao revoluciju. Danas se gotovo posve zaboravilo da je u onih ‘oktobarskih deset dana koji su potresli svijet’ izdana proklamacija protiv tajne politike i objavljeni svi tajni sporazumi carske Rusije sačinjeni s njezinim saveznicima na račun drugih zemalja i naroda. To nije bio puki diplomatsko-politički potez već praktično iskazivanje jednog novog načela koje je htjelo izokrenuti stoljetno ponašanje između država dotle da tajno dogovaranje jednih na račun drugih naprosto dokine. Revolucija je i utopijski čin, premda se utopija i činjenje grčevito otimlju zbiljskom srastanju. U tom njihovom otimanju zapretana je patetika i tragedija revolucije, ali jednako tako i potreba za obnavljanjem.“ (str. 7)

„Od 1941. godine Jugoslavija je jedno golemo čudo u društvu evropskih naroda. Izraslo na protivrječnostima u sebi samome i održavano na neprestanim negacijama svega što je vrijedilo kao pravilo. U Jugoslaviji je jedna kominternovska partija, u vrijeme kad su staljinizam i Kominterna jedina realna lijeva alternativa, a priječili su svaki djelatniji pokret otpora protiv sila Osovine, povela jedini stvarni rat u okupiranoj Evropi. Što je ona, pored sve vjere Staljinu, bila to u stanju, velika je njezina protivrječnost, koju samo površni tumače patriotizmom i ratničkim mentalitetom ovih naroda. Kako se moglo dogoditi da samo u Jugoslaviji pokret otpora izraste u pravi oslobodilački rat, objašnjavalo se s raznih strana, ali još uvijek, međutim, ostaje da se teorijski razjasni kako se moglo dogoditi da jedna ilegalna i malobrojna politička stranka, koja je pred rat u sebi zatomila slobodniji intelektualni angažman, a program i emociju svela na nekoliko do parole pojednostavljenih istina o društvu, dobije iza sebe narod koji se bez ikakvih sredstava državne prisile pretvara u vojsku. Da je ona bila kominternovska i staljinistička, a da istovremeno to nije bila, jer drugačije ne bi bila sposobna za takav povijesni čin – to je samo zaključak. Njemu valja pribaviti obrazloženje.“ (str. 8)

Ruski roman u 10 knjiga

Na kraju treba spomenuti romane o revolucionarnoj i poslijerevolucionarnoj Rusiji koje je Sveučilišna naklada Liber objavila 1980. godine u ediciji Ruski roman u 10 knjiga (krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina objavljene su edicije Francuski roman u 10 knjiga, Talijanski roman u 10 knjiga, Njemački roman u 10 knjiga, Engleski roman u 10 knjiga, Američki roman u 10 knjiga). Izdvojit ću pritom tek neke fragmente iz pogovora i uredničke opreme izdanja, kao ilustraciju kako su tada predstavljane sljedeće knjige: A. Bjeli, Petrograd; L. Leonov, Lopov; B. Piljnjak, Gola godina; I. Babelj, Crvena konjica; M. Šolohov, Uzorana ledina. Sve pogovore pisao je rusist Aleksandar Flaker koji je, između ostalih, autor knjige Sovjetska književnost 1917-1932 (Zagreb 1967) i Autotopografije II. Moja sveučilišta 1946.-2010. (Zagreb 2010) u kojoj piše o svom boravku u Moskvi 1956-1957. godine i putovanjima po Sovjetskom Savezu.

Dok roman Petrograd Andreja Bjelog iz 1916. modernistički i avangardistički tematizira Petrograd imajući za pozadinu tematski motiv prve ruske revolucije iz 1905. godine, roman Lopov Leonida Leonova iz 1928. (redakcija 1959) usmjeren je na obradu revolucije 1917. godine. A. Flaker u pogovoru Lopovu povijesni sloj romana predstavlja ovako:

„Već sama koncepcija temeljnog lika u romanu kao revolucionara koji je pomaknut sa svog uobičajenog mjesta (revolucionarna zbivanja, građanski rat, poslijeratna obnova i izgradnja) u sredinu moskovskog kriminalnog podzemlja, izazivala je zarana kritičke otpore (…)“. (str. 724)

„Roman Lopov možemo, naime, tretirati kao roman karaktera, kao složenu naraciju o karakteru nekadašnjeg heroja Crvene armije koji je potresen ubojstvom zbog konja u građanskom ratu i situacijom bivšeg borca u vrijeme bogaćenja ‘privatnika’ u NEP-u, pa prelazi u gangstere da i tu ostane junakom; uzeti dakle u obzir u manjoj, doduše, mjeri socijalne, a u većoj, dakako, psihološke i moralno-etičke motivacije njegova sukoba s poslijerevolucionarnim strukturama. U tom slučaju možemo ga suprotstaviti Pilnjakovoj Goloj godini ili Babeljevoj Crvenoj konjici, kako je to već učinio spomenuti Jermilov, proglašavajući Leonovljev roman pobjedom romana o ‘živom čovjeku‘ u sovjetskoj književnosti – što je bio slogan jednog dijela RAPP-ovske kritike.“ (str. 729)

Roman Gola godina Borisa Piljnjaka iz 1922. godine Flaker prikazuje „kao prvi pokušaj da se izmijenjenim oblikom romana ponovo zahvati u povijesni totalitet – revolucionarne Rusije 1919.“ (str. 256):

„Roman je, naime, izgrađen na naizmjeničnom nizanju i isprepletanju različitih motiva koji tek u sveukupnosti daju opću, sintetičnu, sliku Rusije god. 1919. Ovi su motivi okupljeni oko temeljnih tematskih krugova romana: degenerirane plemićke obitelji Ordininovih i Ordinin-grada (s povijesnom dimenzijom obiteljske kronike), Kitaj-goroda kao trgovačkog središta s mogućnošću realizacije ovog toponima kao metafore ruskog ‘azijatstva’, anarhističke komune (kojih je postojanje historiografija listopadske revolucije i nastajanja sovjetske državnosti podvrgla zaboravu!), zabačene skretnice Mar na kojoj se ukrštavaju vlakovi i ljudi, ‘kožnatih kaputa’ boljševika koji uvode racionalna i voluntaristička načela u ovu rusku kaotičnost, a na kraju, osobito u Triptihu posljednjem (Materijalu, u biti) i ruskoga seljaštva s njegovim prastarim, poganskim, vjerovanjima, obredima i običajima.“ (str. 256-257)

„Žestoko napadan počam od 1929. Pilnjak je odstranjen iz književnog života 1937. i podvrgnut represiji (umro je 1940), pa njegova Gola godina nije dugo vremena pretiskivana. Čak je punih dvadeset godina moralo proteći od njegove građanske rehabilitacije do ponovnog objavljivanja njegova romana u nakladi od 30.000 primjeraka, u Izabranim djelima iz god. 1976.“ (str. 263)

Začudna, uznemirujuća, prijeporna Crvena konjica Isaka Babelja predstavljena je u uredničkoj opremi na koricama knjige na sljedeći način:

„Čuvena zbirka Babeljevih kratkih priča, jedna od najčudesnijih cjelina koje svjedoče o velikom zbivanju Oktobara, nastala je na temelju autorova vlastitog iskustva. Isak Babelj (1894-1941) sudjelovao je i sam u pohodu konjičke armije Budjonoga protiv Poljske Pilsudskog. Početkom dvadesetih godina, kada su počeli izlaziti fragmenti ciklusa CRVENA KONJICA, otpor čitateljstva javio se smjesta: umjesto očekivanih heroja-boraca pojavilo se ukrajinsko seljaštvo, židovsko stanovništvo, ruski građani, poljski plemići – a konjica Budjonoga biva onaj katalizator uslijed kojeg se ustajali vjekovni život raspada, da bi ustupio mjesta novom, nepoznatom. Iskazavši to progresivnim literarnim načinom, jezikom u kojem se govori istom snagom ‘o triperu i o zvijezdama’ (Šklovski), Babelj nije mogao biti prihvaćen od službene instrumentalizirane sovjetske književne kritike tridesetih godina. Iako je tih godina književno šutio, to nije bilo dovoljno: šutnja staljinističkog vremena tražila je, i dobila, piščevu glavu.“

Flakerov pogovor nasilje i proturječja koja iznosi Babeljeva Crvena konjica opisuje sljedećim primjerom:

„Sraz detaljnog izvještaja o tome kako je pripadnik konjičke armije hladnokrvno zaklao starog Židova (pri čemu kozačke pogromaške tradicije nisu ni spomenute u tekstu) i, za sada samo uzgred spomenuta referata komandanta divizije o Drugom kongresu Kominterne, dakle revolucionarne organizacije koja je na svoje zastave ispisala parolu internacionalizma, u biti je sraz unutar strukture same crvene konjice: između realno postojeće svijesti koja je još uvijek pogromaška i optimalne projekcije u budućnost čovječanstva koja je deklarirana na njezinim crvenim zastavama.“ (str. 263)

Iz pogovora Aleksandra Flakera romanu Uzorana ledina Mihaila Šolohova, s tematikom kolektivizacije 1930-ih godina, izdvojit ću određene odlomke koji govore o načinu na koji se ta tema predstavlja čitateljima:

„Razumije se, razlika između dvaju pisaca ruske književnosti – razlika je povijesna, klasna i stilska. Građa koju je birao Tolstoj za Rat i mir uzeta je iz života ruskog plemstva: seljak Platon Karatajev samo je simbolički znak Tolstojeva svjetonazora; građa koju je Šolohov prenio u svoje djelo – ruska je ‘graničarska‘ seljačko-kozačka Vandeja u svjetskom i građanskom, klasnom ratu, odnosno (u Uzoranoj ledini) u vrijeme surovoga ‘velikog prijeloma‘ Staljinova: industrijalizacije i kolektivizacije zemlje koja je pred desetljećem proživljavala svoje ‘gole godine’.“ (str. 757-758)

„Cijeli je Tihi Don, naime, kao roman kojega se objavljivanje ispreplelo s objavljivanjem Uzorane ledine, građen oko pitanja izbora u revolucionarnoj situaciji pred koje se stalno postavlja Grigorij Melehov; u uzoranoj ledini osobnog izbora više nema – kolektivizacija se mora provesti. Od nje, po mišljenju udaljene Moskve i Kremlja s crvenom zastavom pred kojom skida kapu i stoji ‘obnažene glave’ Kondrat Majdanikov u XIX poglavlju prvoga dijela, ovisi sudbina buduće socijalne države; nad njom bdije sam Staljin.“ (str. 760)

„Uzorana ledina nije prva u nizu ‘proizvodnih’ romana u sovjetskoj književnosti. Gladkovljev Cement (1925) s likom partijskog aktivista i radnika koji pušta u promet porušenu tvornicu već je prije postao prototipom takva romana, a Panfjorov je u Brusilima (Bruski, 1928-1937) načeo temu kolektivizacije također prije Šolohova. Pa ipak tridesete godine i socijalistički realizam može predstavljati u prvom redu upravo Šolohovljev roman, a Šolohov uz Leonova i njegov Put u ocean (Doroga na Okean, 1936) može i tim djelom opovrgavati tezu o jalovosti sovjetske književne proizvodnje u vremenu Staljinova normativizma.“ (str. 762-763)

Liberova izdanja o revolucionarnoj i poslijerevolucionarnoj Rusiji obuhvaćaju i historiografiju, i memoaristiku, i romane. Riječ je o knjigama koje su svojom tematikom izazivale javnu pozornost i bile važne za hrvatsku i jugoslavensku kulturu. Opširno navedeni fragmenti iz predgovora i pogovora knjiga – kao prilika da govore sami za sebe i vrate određeni interes za ta izdanja – ilustriraju načine na koje je razumijevano značenje tih knjiga u Jugoslaviji i kako je pritom predstavljana sovjetska Rusija. Time i povijest izdavaštva čini važnu perspektivu u govoru o stogodišnjici Oktobarske revolucije. Imajući pak u vidu smrt Slavka Goldsteina, jasno je da je iza navedenih izdavačkih projekata stajao čovjek koji je upućeno birao i pažljivo priređivao knjige te se za njih angažirano zauzimao.

Branimir Janković

Moskva – konferencija Međunarodnog odbora povijesnih znanosti »Ruska revolucija 1917. i njezino mjesto u povijesti XX. stoljeća« (27-28. 9.); Pula, Socijalizam na klupi (III) – plenarno izlaganje S. A. Smitha, Ruska revolucija: stotinu godina poslije (28. 9.)

Na Moskovskom državnom institutu međunarodnih odnosa (MGIMO) u organizaciji Međunarodnog odbora povijesnih znanosti (CISH/ICHS) 27. i 28. 9. održava se znanstveni skup »Ruska revolucija 1917. i njezino mjesto u povijesti XX. stoljeća« (“The Russian Revolution of 1917 and its historical footprint”; «Российская революция 1917 года и ее место в истории XX века»). Program je u prilogu.

1917_29
1917_08
1917_04
1917_01
1917_10
1917_13
1917_20
1917_14

Uvodno obraćanje rektora MGIMO-a, A. V. Torkunova, dostupno je na adresi https://mgimo.ru/about/news/experts/vystuplenie-torkunova-na-konferentsii/.

Pozdrav sudionicima predsjednika Ruske Federacije, V. V. Putina, dostupan je u nastavku:
putin

***

U Puli, na međunarodnom znanstvenom skupu Socijalizam na klupi (III. izdanje: Komunisti i komunističke partije: politike, akcije, debate) 28. 9. u 13.00 sati plenarno izlaganje drži Stephen A. Smith (The Russian Revolution: a Hundred Years On; Filozofski fakultet, Matetića Ronjgova 1, svečana dvorana Tone Peruško, 2. kat).

Na Smithovu najnoviju knjigu povodom izlaganja uputila je Historiografija.hr: http://www.historiografija.hr/?p=5306.

Detalji o skupu dostupni su na adresi http://www.unipu.hr/index.php?id=klupa2017.

U prilogu je tablica izlagača, kao i knjižica sažetaka.

U Rijeci animirani film o Petrogradu za vrijeme Revolucije (1917 – Pravi Oktobar, r. Katrin Rothe, Švicarska/Njemačka, 2017; History Film Festival, 6.9., 14:00), u Šibeniku varijacije na temu Oktobra (izložba Iz Rusije s ljubavlju i mržnjom, otv. 6.9., 18:00, predavanja Cirile Toplak, 7.9., 22:00, i Borisa Budena, 8.9., 21:30; Festival alternative i ljevice – FALIŠ)

falis
http://www.falis.com.hr/

falis_100
http://www.jutarnji.hr/kultura/art/oktobarska-revolucija-stize-u-sibenik-milton-glaser-i-mirko-ilic-na-izlozbi-koja-je-u-rusiji-izazvala-velike-kontroverze/6508333/

Četvrtak, 7.9.

22:00 “Kratko 20. stoljeće pod crvenom zvijezdom: utjecaj boljševičke revolucije na europsku politiku”: predavanje dr. Cirile Toplak; Mala loža

Petak, 8.9.

21:30 Oktobar: U sumraku posttotalitarne svijesti, predavanje dr. Borisa Budena; Mala loža

Screenshot from 2017-09-06 10:21:06

Screenshot from 2017-09-06 10:14:11a

makingof_dwo_©katrinrothe_photo-annamaysuk_7831_663x402_b

http://www.historyfilmfestival.com/
http://www.novilist.hr/Kultura/Natjecu-se-72-dokumentarca-s-povijesnom-tematikom

http://www.maxim-film.de/en/portfolio-items/1917-the-real-october/
http://www.1917-derfilm.de/

New York, Zürich, Petrograd: ruska »Iskra« i »Novi svijet«

Uz zahvalu portalu Peščanik i prevoditeljici Slavici Miletić, prenosimo tekst Teda Widmera koji je ovog travnja izašao u magazinu New Yorker, http://www.newyorker.com/culture/culture-desk/lenin-and-the-russian-spark. Tekst je na Peščaniku objavljen u sljedećem obliku: http://pescanik.net/lenjin-u-vozu/.

vokzal
https://www.google.hr/maps/@59.9568045,30.3559269,3a,75y,119.51h,92.46t/data=!3m6!1e1!3m4!1sSyEsZwU99kwRosRlUXapZQ!2e0!7i13312!8i6656

Pre sto godina, 16. aprila 1917. specijalni voz sa 32 odabranih putnika prispeo je na jednu od sporednih stanica u Sankt Peterburgu posle osmodnevnog putovanja iz Ciriha. Ovi putnici su sa zakašnjenjem stigli u revoluciju, koja je počela ranije te godine pobunom zbog nestašice hrane u carskoj prestonici. Ali jedan od njih – Vladimir Iljič Uljanov – ubrzo će preuzeti kontrolu nad događajima. Do kraja godine započeće formiranje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), uz prezir prema ruskoj carevini, ali uz očuvanje njenih granica. Godinama kasnije Vinston Čerčil će uporediti Uljanova ili Lenjina (kako je sam sebe nazvao) s „bacilom kuge“ koji je dospeo u telo Rusije onda kada je mogao da pričini najveću štetu. Sledeći tu metaforu, ovaj voz je ubrizgao svoj bacil u gluvo doba noći, na stanici gde je Lenjina dočekala gomila pristalica u delirijumu. Već od sledećeg dana on je grozničavo govorio i pisao, odbijao kompromise i povukao revoluciju ka tvrdoj boljševičkoj liniji.

Lebrecht-music-and-arts-photo-library-Alamy
Foto: LEBRECHT MUSIC AND ARTS PHOTO LIBRARY / ALAMY

Svojoj knjizi o istoriji socijalizma „Ka Finskoj stanici“ objavljenoj 1940, Edmund Vilson je dao naslov po ovom sporednom železničkom terminalu preko koga je Lenjin stigao u Sankt Peterburg. Stanica je otvorena 1870, dakle godinu dana pre Pariske komune, a Vilson je opisuje kao „bednu postaju obloženu gipsom u kombinaciji tamno ružičaste i gumeno sive boje, s dugačkom krovnom konstrukcijom nasađenom na tanke stubove koji se granaju pri vrhu“. On opaža da stanica nije dostojna „divota prestonice“. Mnogo decenija posle Lenjinovog dolaska, tokom istraživanja za svoju knjigu, on na stanici zatiče seljanke s „denjcima i korpama, povezane velikim maramama“ kako sede na „klupama izlizanima od čekanja“. Dugo nakon što su revolucija i njena obećanja o promeni sveta žalosno iznevereni, čekanje je ostalo ruska specijalnost.

Voz je ušao u Finsku stanicu pre sto godina, a kraj njegovog putovanja je označio početak novih, seizmičkih događaja koji su preoblikovali svet dok se Prvi svetski rat bližio kraju, nesrećnom za većinu svojih učesnika. Prema obeležavanju te stogodišnjice predsednik Vladimir Putin, koji nije ljubitelj skretanja sa sopstvenog kursa, ima dvosmislena osećanja.

U svojoj novoj knjizi „Lenjin u vozu“ Ketrin Meridejl brižljivo prati ovo tajno putovanje vozom kroz Nemačku, Švedsku i Veliko vojvodstvo Finsku do svog odredišta. Rusija je tada još uvek posrtala od iscrpljujućeg rata, slabosti cara Nikolaja Drugog i stalnih pretnji invazija i intervencija. Lenjinov dolazak 1917. organizovali su cinični nemački lideri sa namerom da dodatno oslabe rusku vlast ubacivanjem dobro poznatog zapaljivog elementa, koji će raspiriti tenzije već zaoštrene katastrofalnim vojnim gubicima, dugom istorijom potiskivanja protivnika režima i nestašicama hrane. Lenjinove prve novine zvale su se „Iskra“ po stihu pesnika Aleksandra Odojevskog, napisanom kao odgovor na drugi, Puškinov stih: „Iz iskre će se razbuktati požar“.

Plan je uspeo. Lenjin je oberučke prihvatio pomoć zakletih ruskih neprijatelja, mada je kasnije prikrivao nemačko poreklo plana i govorio samo o volšebno zapečaćenom vozu. On je eksteritorijalno prolazio Evropom, bez pasoške kontrole, kao da ne postoji. Tiho je klizio kroz gradove ratom razdirane Evrope noseći svoju smrtonosnu pošiljku ka oslabljenom neprijatelju Nemačke na istočnom frontu.

iskra

Čerčilovo poređenje Lenjina sa zaraznim bacilom imalo je odjeka i zato što su putnici ovoga voza zaista bili u karantinu, kao da je voz zahvaćen nekom retkom bolešću. Nije im bilo dozvoljeno da ulaze ili izlaze iz njega. Stefan Cvajg, austrijski esejista, uporedio ga je sa „projektilom“ punim otrova. Članovi male grupe revolucionara koja se ukrcala u Cirihu imali su samo jedni druge dok je voz napredovao od grada do grada: Štutgart, Frankfurt, Berlin. Sa njima su bili i nemački vojnici koji su motrili na svaki njihov pokret. Oni su sedeli u prednjem delu vagona, razdvojeni od revolucionara linijom povučenom kredom po podu, koja je služila kao međunarodna granica između „Rusije“ i „Nemačke“, dve nacije koje su zvanično bile u ratu i kojima je bilo zabranjeno da sarađuju. Lenjin se trudio da ne napušta voz; samo se u Frankfurtu iskrao i sa grupom svojih saputnika prespavao u gradu.

I SAD su imale posredne veze sa odlukom da se zapečaćeni voz pošalje na svoje putovanje. Deset dana ranije, šestog aprila 1917. američki kongres je objavio rat Nemačkoj. Najava dolaska američkog oružja i ljudstva obećavala je promenu u ratu koji je trajao skoro tri godine, kao i ogromna sredstva za zapadni front. Nemačka je želela da se što pre reši svog najvećeg neprijatelja na istoku i bila spremna na sve. Sovjetski diplomata Maksim Litvinov kasnije se sećao da je presudan činilac koji je nemačku stranu naveo da „odobri prolazak naših drugova preko svoje teritorije bio ulazak Amerike u rat“. Ipak, uspeh plana je iznenadio sve. Dan pre polaska na put, Lenjin je pokušao da učvrsti ovu podršku i telefonirao američkoj ambasadi u Bernu. Javio se mladi službenik kome ta stvar nije izgledala hitno – baš je kretao na tenis – pa je rekao Lenjinu da se javi sutra. Ovaj službenik se zvao Alen Dals i kasnije je postao šef CIA-e.

***

Tokom te zime Lenjin je mirno živeo u Cirihu sa svojom suprugom Nadeždom Konstantinovnom Krupskom. Bio je prognan iz svoje domovine na neodređeno vreme i niko na njega nije obraćao posebnu pažnju. Par je živeo kod jednog obućara i retko izlazio. Veliki revolucionar bio je knjiški moljac i svakoga dana je odlazio u javnu biblioteku u devet ujutru, odmah po otvaranju, a u podne se vraćao u svoj mali stan na ručak. U jedan je opet odlazio u biblioteku i ostajao tamo do njenog zatvaranja. Žudno je čitao o ranijim revolucijama – pre svega o Pariskoj komuni – i pisao zapaljive članke za mali broj čitalaca, udaljenih od akcije kao i on. Njegova revolucija nikako da stigne. Stario je i činilo mu se da će proći mnogo godina pre nego što Rusija bude spremna za promene. Krupska je kasnije pisala: „Mislim da Vladimir Iljič nikada nije bio očajniji nego krajem 1916. i početkom 1917“. „Mi starci možda nećemo videti presudne bitke“, priznao je turobno u jednom januarskom govoru. Osećao se „kao čep zaglavljen u flaši“, rekla je njegova supruga.

zu
Pascale Meyer, http://blog.nationalmuseum.ch/en/2017/03/lenins-desk/

Petnaestog marta je čuo da je nestašica hrane izazvala haos u Rusiji. Otišao je do obale Ciriškog jezera gde su dnevne novine bile javno izložene. Tu je tokom narednih nekoliko dana čitao ošamućujuće vesti. Car je abdicirao! Sve se izvrnulo naglavce. Da li bi mogao da se vrati u Rusiju? Pred njim se otvarao novi svet. Sve je izgledalo gotovo nadrealno.

U stvari, reč „nadrealizam“ se upravo tada pojavila kao jedan od mnogih načina na koje su slikari i pisci pokušavali da odraze ono što je Gijom Apoliner, tvorac te reči, nazvao „novim duhom“ vremena. Cirih, o kome obično mislimo kao o gradu bankara i burgera, bio je pravo vrelo kreativnosti i skloniji iracionalnosti od Pariza. Iz cele Evrope ljudi su hrlili u Cirih bežeći od ratnih strahota. Nedaleko od Lenjinovog stana Džejms Džojs je popunjavao svoju beležnicu „Žvrljotine / Scribbledehobble“ i počinjao da piše Uliksa. Nekoliko ulica dalje skovana je reč „dada“ da opiše namerni besmisao koji je grupa nadahnutih umetnika želela da stvori čitanjem pesama punih reči izmišljenih u letu, koreografisanjem dada igara i trošenjem mnogo vremena, kao što to umetnici već rade, u lokalnoj kafani prozvanoj Kabare Volter. Izabrali su reč „dada“ zato što ona znači razne stvari na raznim jezicima – konjića za ljuljanje na francuskom, a „da, da“ na rumunskom i ruskom.

Da, da, car je abdicirao. Kroz svu galamu i nonsens to je postajalo jasno. Lenjin je morao da se vrati u Rusiju; pisao je jednom prijatelju: „Moramo nekako da odemo, makar i kroz pakao“. Ali kako? Čak se poigravao idejom da iznajmi avion i prosto preleti Evropu i sleti u Rusiju. Ovaj ludo smeli poduhvat napravio bi od njega najvećeg dadaistu. Ali to 1917. godine nije bilo izvodljivo i on je besneo što je revolucija počela bez njega.

dada
https://www.zuerich.com/en/visit/explore/dada

***

Na drugoj strani Atlantskog okeana, u Njujorku, jedan drugi prognani Rus je takođe bio zaokupljen vestima iz domovine. Svakog dana u rano proleće 1917. godine Lav Trocki je putovao iz Bronksa do male podrumske novinske redakcije u Ist Vilidžu. Za godinu dana Trocki će postati drugi arhitekta preobražaja Rusije u Sovjetski Savez. Jedan od najfantastičnijih novinskih naslova te godine pune čuda, jasno odražava samozaljubljenost Njujorka: „Čovek iz Bronksa na čelu ruske revolucije”.

Nazvati Trockog „čovekom iz Bronksa” bilo je preterivanje – on je kratko boravio u tom delu grada. Ali nije bilo besmisleno, kao što pokazuje nova knjiga Keneta D. Akermana „Trocki u Njujorku 1917”. Trocki i Lenjin su već dugo bili saveznici i suparnici. Trocki je stigao u Njujork 14. januara, pošto je proteran iz Francuske i Španije i zaposlio se u listu Novi mir [svijet], malim ruskim novinama koje su se prodavale za peni po Ist Vilidžu i Louer Ist Sajdu. Tu nije radio samo on, već i Nikolaj Ivanovič Buharin, koji će i sam postati jedan od vođa ruske revolucije sve dok, kao i Trocki, ne bude završio kao žrtva Staljinovih čistki.

trotsky-in-new-york

Uprkos svom žestokom boljševizmu, Novi mir [svijet] je oberučke prihvatao oglase Badvajzera, duvanskih kompanija, proizvođača gramofona, banaka i drugih stubova američke ekonomije. Tako se plaćalo osoblje koje se snalazilo da preživi kako je znalo i umelo. Porodica Trockog je iznajmljivala trosobni stan zapadno od reke Bronks, blizu stanice metroa u 174. ulici, za 18 dolara mesečno. Na putu do posla Trocki je često svraćao da nešto prezalogaji u jeftinom restoranu „Trugao”.

Petnaestog marta novosti o carevoj abdikaciji su prešle Atlantik i zatekle Trockog u redakciji. Širom njujorških ruskih četvrti – gde je bilo i mnogo ruskih Jevreja koji su pobegli od carskog progona – novosti su se širile od prozora do prozora, preko kanapa za širenje veša i požarnih stepenica. Kao i Lenjin, Trocki je odmah shvatio da mora da se vrati. Ali preći severni Atlantik u proleće 1917. nije bilo lako, posebno u njegovom slučaju. Pored nemačkih podmornica, tu su bili i Britanci i Francuzi, kojima nije odgovaralo izbijanje ruske revolucije jer je ruska vojska bila očajnički potrebna na Istočnom frontu. Trocki je brodom stigao u Halifaks u Novoj Škotskoj, ali je tu morao da čeka mesec dana, sve dok međunarodni pritisak konačno nije naterao britanske zvaničnike da ga puste da produži putovanje ka istoku.

AMHERSTINTERNMENTCAMP2
Logor Amherst, Nova Škotska

***

Lenjinovo putovanje je bilo jednostavnije zato što su Nemci želeli da taj „projektil” dobije ubrzanje i uništi Rusiju. Najbrži način da se on uvede u krvotok Rusije bio je voz. Lenjin je kritikovao železnicu kao sredstvo ugnjetavanja i „zbir osnovnih kapitalističkih industrija, uglja, gvožđa i čelika“. Ali železnica je bila efikasna. A budući da su putovanje organizovali Nemci, imamo prilično precizan red vožnje. Voz koji je na nemačkom dobio ime Russenzug – ruski voz – krenuo je iz Ciriha 9. aprila u 3:10 po podne. Kao što je napisao Stefan Cvajg: „Bilo je 3:10 i otada je svetski sat pokazivao drugačije vreme“.

Smeštaj u vozu je bio običan: drveni, zeleno obojeni vagon s dva toaleta i prostorijom za prtljag. Jedna od najranijih odluka budućeg vođe Sovjetskog Saveza odnosila se na sistem karata za jedini toalet koji im je bio na raspolaganju. Onima koji su ga koristili za pušenje izdavane su karte „druge klase“ i morali su da čekaju dok svi drugi ne obave nužnije potrebe. Bilo je to dugo putovanje, prekidano povremenim stajanjima, kada je voz skretan na sporedni kolosek, dok su se razne lokalne vlasti šapatom dogovarale o njegovoj sudbini. Severno od Berlina, voz je postao amfibijsko vozilo: vagon je odvojen od lokomotive i smešten na trajekt kako bi preplovio Baltik. U Švedskoj je plan gotovo propao jer eksteritorijalni putnici nisu imali dokumenta. U Stokholmu, za vreme retkog boravka van voza, snimljena je istorijska fotografija na kojoj Lenjin energično korača, s kišobranom i šeširom u rukama, još sličniji burgeru nego obično.

Iz Stokholma je voz nastavio daleko na sever, bezmalo do arktičkog kruga, pre nego što je ušao u Veliko Vojvodstvo Finske i odatle ponovo skrenuo na jug, ka Sankt Peterburgu. Lenjin je ušao u Finsku stanicu 16. aprila u 11:00. Pri ruci se našao orkestar koji je svirao Marseljezu i druge pesme revolucionarne levice. Bio je tu i improvizovani trijumfalni luk i velika gomila se okupila da mu poželi dobrodošlicu. Dvadeset godina kasnije taj prizor je brižljivo rekonstruisao sovjetski umetnik Mihail Sokolov – tako brižljivo da je u njega ubacio i nekog ko nije bio tu, ali je trebalo da bude: Josifa Visarionoviča Staljina, nasmešenog, tik iza Lenjina.

Widmer-Russia-100-Year-Old-Spark_02
Foto: Catherine Merridale & Frank Payne, iz: Catherine Merridale, Lenjin u vlaku (Metropolitan, 2017).
“Lenjinov ulaz u Rusiju uspješan”, javio je nadređenima njemački obavještajni šef iz Stockholma u travnju 1917: “radi točno onako kako bismo htjeli”. Ali Lenjin je bio taj koji će dobiti okladu visokih uloga na kraju. Kajzer i ministri su izbrisani, ali Lenjinovo carstvo raslo je i raslo. Točno kako je i naveo godinama ranije: “Ponekad je bitanga korisna našoj partiji upravo zato što je bitanga”. (Iz najnovijeg priloga Catherine Merridale, objavljenog u seriji Crveno stoljeće New York Timesa, https://www.nytimes.com/2017/07/17/opinion/german-condoms-russian-revolution.html)
Na istom je tragu i Sean McMeekin, autor knjige The Russian Revolution: A New History (London: Profile Books, 2017): “Rapallo [1922] označio je dolazak doba međunarodnog komunizma. Ono što je počelo kao pristojna alijansa njemačkog MVP-a i grupe boljševičkih konspiratora 1917. zatvorilo je krug, s konspiratorima koji su priznati kao jednaki – i čudnovato tretirani s velikim poštovanjem, kao superiorni svojim njemačkim dobročiniteljima. Na internacionalnoj šahovskoj tabli bio je to majstorski potez. Nakon pet godina teških testova, komunizam se pokazao kao stalan. Siguran u Rusiji, moglo ga se izvoziti dalje u svijet.” A unatoč, ili upravo zbog, “stoljeća dobro katalogiziranih katastrofa”, McMeekin ne zatvara vrata spram nove-stare sirene: socijalisti i intelektualci daljeg pogleda koji apeliraju na racionalni i planski razvoj, suzbijanje nejednakosti, “moraju biti pažljivi što žele. Možda im se i ostvari.”
O galeriji likova s puta Trockoga, Wisemanu, Gauntu, Schiffu i drugima, osim kod Ackermana, v. i Victor Loupan, Une Histoire secrète de la révolution russe (Monaco: Éditions du Rocher, 2017) te Richard Spence, Wall Street and the Russian Revolution: 1905-1925 (Trine Day, 2017).
Widmer-Russia-100-Year-Old-Spark_04
Slika iz 1935, fiktivni Staljin iza Lenjinovih leđa. Foto: GRANGER

Nije se sve promenilo preko noći. Ratna klanica nije prestala zato što su oni uspeli da se vrate u zemlju. Ali Lenjin je vešto iskoristio iscrpljenost ratom, zatražio da Rusija obustavi borbe i usmerio pažnju na ogorčenu bitku za moć koja je usledila posle careve abdikacije. Događaji su mogli krenuti u mnogim različitim pravcima – Sjedinjene Države su izražavale nadu da se rađa ponosna nova demokratija i prve su priznale ranu vladu Aleksandra Kerenskog. Ali Lenjin i njegovi saveznici – među njima i Trocki, koji je najzad pristigao – odneli su pobedu i izgradili nešto sasvim drukčije: državu kakvu svet dotad nije video. Za mnoge ruske građane iznurene ratom i nemaštinom to je bilo vreme ogromne nade. Nade su gajili i Nemci, koji su poslali Lenjina u Rusiju. Ubrzo po njegovom dolasku u Sankt Peterburg, jedan nemački diplomata u Švedskoj napisao je poruku kolegi: „Lenjin uspešno stigao u Rusiju. Radi sve što bismo mi samo mogli poželeti.“

Nedugo posle povratka Lenjin je napisao da „nema čuda u prirodi ili istoriji“, ali je priznao da se tu i tamo, usled neobičnog „sticaja okolnosti“, dogodi nešto što „mora izgledati čudesno našem umu“. Tako mu je izgledao dolazak u Sankt Peterburg – kao čudesan rezultat niza tajnih depeša između saveznika i neprijatelja, koji je doveo do potpunog preobražaja jedne od najvećih zemalja na svetu. A time i ostatka sveta jer se ogromna činjenica kakva je Rusija nije mogla zanemariti, kao što ne može ni danas.

Sedmog novembra 1917. godine, u ljutitom odgovoru menjševicima koji su napuštali drugi Sveruski kongres sovjeta u Sankt Peterburgu (što je dovelo do pobede boljševika), Lenjin je skovao izraz koji istoričari i danas koriste: „Idite tamo gde vam je i mesto – na đubrište istorije!“

Oni koji odlaze na đubrište i oni koji sprovode čišćenje s vremenom zamene uloge. Godine 2009. bomba je napravila rupu u Lenjinovoj statui pored Finske stanice. Poslednjih nedelja mladi ljudi demonstriraju protiv današnjeg ruskog lidera i njegovih carskih pretenzija, suzbijanja sloboda i cinične spoljne politike. Sto godina posle Lenjinovog ulaska na Finsku stanicu još uvek se sležu posledice eksplozije iz 1917.

Odabrao i priredio: Stefan Treskanica

»Ruske povorke« Stanislava Vinavera: u opreci spram Krleže i Cesarca

Pišući na portalu Oktobarika o značenju Rusije u opusu Josipa Horvata istaknuo sam potrebu kontekstualnog uključivanja drugih autora koji su, posebno između dva svjetska rata, polemički raspravljali o vrednovanju Ruske revolucije i socijalističkog eksperimenta. Zasebna analiza pojedinačnih slučajeva je dakako ilustrativna, ali je bitno ulaziti u komparativne aranžmane, kao i na druge načine prelaziti nacionalne okvire. Napose jer su ti okviri tijekom 20. stoljeća znatno drugačije poimani nego danas.

Tom prilikom spomenutom Miroslavu Krleži i Augustu Cesarcu moguće je analitički pridružiti Stanislava Vinavera (1891-1955), književnika, kritičara, prevoditelja i novinara, autora bogatog i važnog opusa srpskog modernizma. Vinaver je studirao u Parizu, dobrovoljno sudjelovao u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu te od 1917. boravio u Rusiji u sklopu vojne misije srpskog poslanstva. Navodi se da je misija „prikupljala zarobljene austrougarske vojnike južnoslavenskog podrijetla radi slanja na solunsku frontu“ (Velimir Visković, „Vinaver, Stanislav“, Krležijana, sv. 2, Zagreb 1999, str. 503). U Drugom svjetskom ratu zarobljenik je pak bio sam Vinaver, provevši rat u njemačkom logoru.

Za vrijeme boravka u Rusiji 1917-1919. godine Vinaver je pisao tekstove o Ruskoj revoluciji, koje je nastavio objavljivati i nakon povratka u Srbiju. Ti su tekstovi okupljeni u knjizi Ruske povorke objavljenoj 1924. godine. Za knjigu u zadnje vrijeme vlada priličan istraživački interes, koji je dakako sukladan stogodišnjici revolucije i intenziviranom interesu za Vinavera. Nedavno su primjerice objavljena sabrana djela Stanislava Vinavera u 18 svezaka (priređivač Gojko Tešić, Beograd 2012-2015). Na tragu tog interesa održavaju se u Šapcu „Vinaverovi dani evropske kulture“. U sklopu njih je ove godine, od 14. do 16. lipnja 2017, održan znanstveni skup „Stanislav Vinaver i ruska kultura“.

Za skup je bio prijavljen niz izlaganja koja tematiziraju Vinaverov odnos prema Ruskoj revoluciji. Među opća izlaganja o tome moguće je ubrojiti prijavljene referate Gorane Raičević „Vinaver i Ruska revolucija”, Biljane Andonovske “Vinaver, revolucija”, Vlahe Bogišića „Vinaver i Krleža u sjeni Crvenog Oktobra”, Aleksandra Gordića “Vinaverovo traganje za ruskom dušom kroz socijalnu misao i iskustvo revolucije”.

Izdvaja se zatim blok izlaganja o Ruskim povorkama: Ivane Živančević Sekeruš “Imagološko čitanje Vinaverovih Ruskih povorki”, Vladimira Gvozdena “Vinaverove Ruske povorke u komparativnom kontekstu: politika i poetika međuratnih putopisa o Sovjetskom Savezu”, Gojka Tešića “Vinaverove Ruske povorke: priče, eseji, dramoleti ili roman o Oktobarskoj revoluciji” i Igora Perišića “Antiautoritarni smeh Ruskih povorki Stanislava Vinavera”.

Problematici revolucionarne i sovjetske povijesti pripadaju primjerice izlaganja Jelene Milinković “Politika o Oktobarskoj revoluciji perom Stanislava Vinavera”, Momčila Isića “Stanislav Vinaver o boljševizmu”, Janje Aleksić “’Nova muzika’ u Oktobarskoj revoluciji: Stanislav Vinaver i Aleksandar Blok”, Stevana Bradića “Nova muzika i Oktobarska revolucija: Vinaverovi prevod i razumevanje Blokove poeme ‘Dvanaestorica’”, Kornelije Ičin „Ruski teatar 1920-ih: impresije S. Vinavera i W. Benjamina”, Stanislave Barać “Vinaverova uloga u recepciji sovjetskih pesnika u Kraljevini SHS/Jugoslaviji” i dr.

Sa zanimanjem stoga očekujemo najavljeni zbornik radova koji bi trebao izaći tijekom 2018. godine. Do tada je s obzirom na odnos Vinavera prema Ruskoj revoluciji moguće uputiti na rad Radivoja Cvetićanina „Vinaver i Oktobarska revolucija“ iz prethodnog zbornika o Vinaveru: Književno delo Stanislava Vinavera, ur. Gojko Tešić, Beograd 1990. Osim toga, u recentnoj je literaturi Vinaver obrađivan u suodnosu spram Krleže i Cesarca.

Iako se navodi da je Cesarčeva kritika Vinaverovih Ruskih povorki – objavljena u Književnoj republici 1924. – došla nakon Vinaverovog polemičkog teksta o Krleži iz iste godine, Cesarec je već 1923. godine napisao sljedeću primjedbu: „To je naša književna lijeva fronta, koja stoji u uskoj vezi s komunističkom pokretom. Kao i na svakoj fronti, tako se i na ovoj nalaze ljudi koji simpatiziraju s borbom, ali je radije gledaju izdaleka i bave se ‘uzvišenijim’ stvarima, kao na primjer ekspresionizmom. Oni su se ujedinili u beogradskoj grupi ‘Alfa’ pod rukovodstvom Vinavera i Boška Tokina.“ („LEF u Jugoslaviji“, u: Svjetlost u mraku. Publicistički radovi i članci Augusta Cesarca, priredio Jure Kaštelan, Zagreb 1963, str. 128).

Sljedeće, 1924. godine u Književnoj republici u tekstu „Stanislav Vinaver kao simpatizer ruske revolucije“ kritika je bitno zaoštrenija. Cesarec najprije spominje, kao što stoji u naslovu teksta, da je u početku držao da Vinaver simpatizira revoluciju. Retrospektivno je međutim smatrao da nije imao dovoljno dokaza za to, primjerice u njegovim djelima, osim što je „g. Vinaver makar i loše, a ono ipak dobronamjerno preveo Blokovu ‘Dvanaestoricu’“. Cesarec ističe da se posve razuvjerio čitajući tada upravo izašlu Vinaverovu knjigu Ruske povorke. Treba imati u vidu da je Cesarec stava da je boljševizam „jedino shvatanje po kome je revolucija mogla ostati revolucionarnom“, dok je „uloga onih koji su dijelili drugo shvatanje morala kao i ovo da bude neispravna, kontrarevolucionarna i samo kontrarevolucionarna“.

„Usprkos fami koja se širi o njemu kao simpatizeru ruske revolucije“, Cesarac naglašava da je Vinaveru tijekom boravka u Rusiji za vrijeme Prvog svjetskog rata „ko svim patriotima i socijalpatriotima nacionalizam išao nad internacionalizam, ‘oslobođenje’ Jugoslavena išlo nad rusku revoluciju“. K tome je, prema njemu, „Vinaverovo gledanje na rusku revoluciju bilo tipično inteligentsko, čitaj u tom slučaju: buržoasko“. Bez obzira što je Vinaver „prvi i jedini od sviju naših inteligenata, očevidaca revolucije, kod nas o toj revoluciji izdao knjigu“ on međutim „ne prikazuje lice revolucije, no njezino naličje“.

Stoga Cesarec zaključuje: „Prva knjiga o ruskoj revoluciji pojavila se tako kod nas u znaku defetizma, uobičajenog već i bez toga kod naše inteligencije, naročito one na srpskoj strani.“ Štoviše, s obzirom na jugoslavenski kontekst, u „vrijeme naše revolucije kakvu proživljavamo danas“ Vinaver je svojom knjigom „učinio jednu malu uslugu baš toj reakciji“, glasi zaključak Cesarčeve kritike Vinaverove knjige. (Citati prema spomenutom izdanju Svjetlost u mraku, str. 139-146). Visković je napisao da je u toj kritici Cesarec prikazao Vinavera kao da se „politički iskazuje kao buržoaski reakcionar“.

vinaver

S obzirom na odnos Vinavera i Krleže, Visković je u navedenoj natuknici o Vinaveru zapisao: „Vinaverov odnos prema Krleži ambivalentan je: obilježen je s jedne strane polit. neslaganjem, ali s druge i iznimnim uvažavanjem Krležina statusa na kulturnoj sceni tadašnje države: K. se, pak, Vinaverom manje bavio, a kad ga je spominjao, onda je to redovito obilježeno polit. distanciranjem od Vinavera kao eksponenta građanske desnice“ (Krležijana, sv. 2, str. 504).

Osim samog njihovog odnosa, poseban interes za opreku Krleža – Vinaver vidljiv je u uspoređivanju njihovih dvaju knjiga o Rusiji objavljenih sredinom 1920-ih godina. Pritom je polazište sljedeće: „Krležin Izlet u Rusiju zapravo je svojevrsna protuknjiga Vinaverovim Ruskim povorkama“ (Velimir Visković, Krležološki fragmenti: Krleža između umjetnosti i ideologije, Zagreb 2001, str. 59).

Mnogi tumači Krležinog Izleta u Rusiju (Zagreb 1926) ističu njegovo izrijekom spominjano odmicanje od putopisaca, među kojima je naveden Vinaver, kojima žanr putopisa uvelike služi za pokazivanje svoje erudicije. Razlike su međutim opsežnije od poimanja putopisnog žanra. O usporedbi Vinaverovih Ruskih povorki i Krležina Izleta u Rusiju dodatno je pisao Vlaho Bogišić u tekstu „Povijesno i pamćeno u Krležinoj putopisnoj memoaristici“ (Dani Hvarskoga kazališta, god. 37, 2011, str. 200-220) prikazujući „Krležin otklon od Vinavera“. S obzirom na druge putopise, Bogišić navodi da „dosada nisu usporedno pročitani Izlet u Rusiju i Utisci iz Rusije srpskog pripovjedača Dragana Vasića“ objavljeni u Beogradu 1928. godine.

Recentno je objavljen tekst Predraga Brebanovića „Ko-tekst kao kontekst: Krležin Izlet u Rusiju i Vinaverove Ruske povorke“ (Filološke studije, god. XIV, br. 1, 2016, str. 127-143). Brebanović pritom Krležinu knjigu Izlet u Rusiju smatra „relevantnom i u (naj)širim, svetskim okvirima“ te u njoj vidi „jedan od jugoslovenskih izdanaka specifičnog podžanra ‘povratak iz SSSR-a’“ kako ga je – po poznatoj istoimenoj knjizi Andréa Gidea iz 1936. godine – formulirao Jacques Derrida. Brebanović u tu tradiciju uključuje sljedeće autore:

Henri Barbusse, Walter Benjamin, e. e. cummings, Roland Dorgeles, Georges Duhamel, René Étiemble, Lion Feuchtwanger, René Füllöp-Miller, Panait Istrati, Franz Jung, George Kennan, Egon Erwin Kisch, Arthur Koestler, Malcolm Muggeridge, Vitezslav Nezval, John Reed, Joseph Roth, Victor Serge, Karel Teige, Ernst Toller, H. G. Wells, Edmund Wilson…, kao i August Cesarec, Ante Ciliga, Stjepan Radić, Mijo Radošević ili Ervin Šinko. Ali pripadaju joj, ništa manje, i Živojin Pavlović, i Sreten Stojanović, i Dragiša Vasić, a nadasve sâm Vinaver – koji je u ovom slučaju odigrao ulogu ključnog Krležinog prethodnika i antagoniste.

Podcrtava da su Vinaverove Ruske povorke iz 1924. godine „prvi jugoslovenski postrevolucionarni putopis iz Rusije“. Za Krležin i Vinaverov prikaz Rusije Brebanović ističe da su to „dve slike jedne zemlje koje ne samo da su dijametralno suprotstavljene, nego je druga (Krležina) uobličavana kao negacija prve (Vinaverove)“. Brebanović daje sustavnu komparativnu analizu dvaju putopisa. Tom prilikom je naveo je da primjerice izvršena usporedba sličnosti i razlika Krležina Izleta u Rusiju i Moskovskog dnevnika Waltera Benjamina (Zoran Janić, „Putovanje u srce utopije (moskovski dani Krleže i Benjamina)“, Krleža danas: 1893–1981–2011, prir. T. Sabljak, Zagreb 2012, str. 58–93). Brebanović je iznio zanimljivu tezu „po kojoj je suprotnost između Krleže i Vinavera u velikoj meri analogna onoj koju je Derrida (oslonivši se na etijamblovsku komparatističku metodologiju) uočio između Benjamina i Gidea“.

3-Miroslav-Krleza

Prema autoru, razlike dvaju knjiga o Rusiji su, između ostalog, u „diskrepancijama između dvaju oprečnih habitusa: građansko-liberalnog (Vinaver) i komunističko-revolucionarnog (Krleža)“, sličnosti u tome što i Krleža i Vinaver daju prostore „glasovima nezadovoljnika“. Nadalje, razlike se očituju u tome što u „Izletu u Rusiju preovlađuje afirmacija sovjetske stvarnosti, dok se u Ruskim povorkama nariče nad time što je revolucija ‘tako užasna, tako krvava i tako bezdušna’“, uz „antitezu između dva poimanja Revolucije – koja je za Vinavera nasilni proces kanonizacije, a za Krležu prometejski proces emancipacije“. Spomenuto je da „Ruskim povorkama najviše sliče Utisci iz Rusije (1928) tadašnjeg Krležinog prijatelja Dragiše Vasića“.

I Bogišić i Brebanović priključivali su tako Krleži i Vinaveru putopis D. Vasića. Uključivanje pak njegovog i drugih putopisa u samu obradu primijenila je Vesna Matović u tekstu „Ruski arhiv i ‘povraci iz SSSR-a’ (Dragiša Vasić, Sreten Stojanović, Stanislav Vinaver, Miroslav Krleža)“, Časopis Ruski arhiv (1928-1937) i kultura ruske emigracije u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, ur. Vesna Matović, Stanislava Barać, Beograd 2015. Kao što je navedeno u podnaslovu, obrada uključuje knjige koje su nakon boravka u Sovjetskom savezu objavili Stanislav Vinaver (Ruske povorke, 1924), Miroslav Krleža (Izlet u Rusiju, 1926), Dragiša Vasić (Utisci iz Rusije, 1928) i Sreten Stojanović (Impresije iz Rusije, 1928). Dok je Vinaver u Rusiji bio još 1917, a Krleža 1924, Vasić i Stojanović boravili su 1927. godine povodom proslave 10. godišnjice Oktobarske revolucije.

7-Vasic-Utisci-iz-Rusije-1928

Autorica se u analizi spomenutih djela oslanjala na knjige Jacquesa Derride, Za Moskvu u oba pravca (Beograd 2012) i Mihaila Riklina, Komunizam kao religija. Intelektualci i Oktobarska revolucija (Zagreb 2010). Koristeći, kao i Brebanović, Derridino označavanje žanra „povrataka iz SSSR-a“, autorica smatra da u taj korpus svakako ulaze djela jugoslavenskih autora koji su u međuratnom razdoblju putovali u Sovjetski Savez. To vidi u načinu na koji se Vinaver, Krleža, Vasić i Stojanović u svojim djelima odnose prema isprepletanju književnosti/umjetnosti i politike, kako argumentima eksperimenta i izgradnje objašnjavaju razlike između očekivanja i zatečenog stanja u sovjetskoj Rusiji, kako se odnose prema Lenjinovom kultu kao sekularnoj religiji i nizu drugih aspekata. Osim toga, autorica zaključuje da je Vinaver prema Ruskoj revoluciji bio skeptičniji i kritičniji od Krleže, Vasića i Stojanovića.

Što se općenito međuratnih putopisa u SSSR tiče, autorica prenosi sljedeće zanimljive riječi Branislava Miljkovića iz njegova prikaza Vasićevog i Stojanovićevog putopisa (u kojem spominje i Krležin):

U Rusiju danas odlaze mnogi i odlaze sve više; idu tamo sociolozi i ekonomisti, umetnici i novinari da osmotre nove organizacije života stvaranog na drugim osnovama i drugačijim odnosima no po Evropi. U tu ‘drugu’ Evropu odlaze prijatelji i neprijatelji, i oni koji tamo traže dublje odgovore, i oni koji tamo love senzacije. Rusija je u središtu interesa, i oko nje i iz nje podižu se mnoga pitanja danas kada se u Evropi diglo toliko glasova, i od najboljih njenih duhova, protiv degenerisanih sistema i zastarelih kalupa u kojim se navikao evropski život. Odande se sa verom i sumnjom, ili strahom i strepnjom očekuje. Kod nas se o Rusiji uglavnom ćuti; ko da se tamo ne zameću nove osnove života, koje čovečanstvo vode na prekretnicu. (Srpski književni glasnik, knj. XXIV, br. 4, 1928, str. 302)

Vesna Matović je pritom navodila i Miloša Moskovljevića, čije su dnevničke bilješke iz Petrograda 1917. objavljene 2007. pod naslovom U Velikoj ruskoj revoluciji. Upućivala je i na knjigu Vojislava Đurića Oktobarska revolucija i beogradski književni časopisi 1919-1941. iz 1967. godine u kojoj su analizirali različiti pogledi na Oktobarsku revoluciju u međuratnoj Jugoslaviji predstavljeni u beogradskim časopisima.

U svakom slučaju Ruske povorke Stanislava Vinavera, osim svoje pripadnosti žanru „povrataka iz SSSR-a“, potvrđuju napomenu iz spomenutog teksta o Josipu Horvatu da su tekstovi o sovjetskoj Rusiji uvijek situacijski pozicionirani, postavljeni u opreci spram drugih autora i tekstova te da ih treba promatrati u širem jugoslavenskom i europskom okviru. To znači da valja računati na intenzivna međusobna prožimanja hrvatskih i srpskih autora. Problematika „povrataka iz SSSR-a“ – upućuju njihovi domaći proučavatelji – nezaobilazno obuhvaća kako djela Miroslava Krleže, Augusta Cesarca, Ervina Šinka i Ante Cilige tako i Stanislava Vinavera, Dragiše Vasića, Sretena Stojanovića, Živojina Pavlovića i drugih. Radilo se ustvari o borbi knjigama, koja osim domaćih uključuje i putopise i knjige stranih autora koji su prevođeni u međuratnoj Jugoslaviji s ciljem dodatnog podupiranja određenih pogleda na Rusku revoluciju i suprotstavljanja onim pogledima koji im oponiraju.

Zahvala: Hvala Stanislavi Barać (Institut za književnost i umetnost u Beogradu) na pomoći u dolaženju do tekstova i informacija.

Posveta: Tekst je pisan u srpnju, u mjesecu u kojem su 1941. godine ustaše ubile Augusta Cesarca, autora knjige Današnja Rusija iz 1937. godine, i Božidara Adžiju, autora knjige Deset godina Ruske revolucije iz 1928. godine.

5-c-cesareczatvor

Branimir Janković

TITO Oktobarac & Živio Dan antifašističke borbe, druzja!

Uz Dan antifašističke borbe : Tito Oktobarac : fragmenti javnih izjava

O Čerkezima, Kirgistanu, Tolstoju, Turgenjevu i Puškinu u pauzi, mostovima nad Nevom, petrogradskim ustancima i potezima s ljeta 1917., Petropavlovskom zatvoru, Omsku, Permu i maršalu Tolbuhinu, s kojim se na raznim stranama nalazio od Prvog do Drugog svjetskog rata, i nakon, fragmentarno u:

> intervjuu magazinu Life, No. 16, sv. 32, 21. travnja 1952, “Tito Speaks: Part I“, 92-94;
> intervjuu magazinu Ogonjok, No. 45, sv. 35, 3. studenog 1957, “Serdečnye pozdravljenija: beseda s tovariščem Tito“, 7-8.

“Oktobarska revolucija započela je novu eru u povijesti čovječanstva.
Ja sam se odazvao vašem pozivu i zato govorio u tolikoj mjeri o Jugoslaviji, ali, na koncu, Oktobarska je revolucija dala ogroman potisak revolucionarnom gibanju diljem svijeta. Posebno tamo gdje je postojala jaka i mnogostruka radnička klasa. Da spomenem Njemačku, Francusku. Pod utjecajem Oktobra iz radničkog pokreta cijeloga svijeta izdvojila se revolucionarna jezgra. A ta su jezgra – komunističke partije.
Na kraju se ta borba završila pobjedom.”

medium

Staljin: “Kako li se narogušio, prokletnik!” (Kartica Borisa Souvarinea iz 1948; digitalna kolekcija Instituta za više međunarodne i razvojne studije u Ženevi)

Ključno društveno pitanje međuraća: mjesto Rusije kod Josipa Horvata

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu 9. svibnja 2017. u sklopu Festivala povijesti – Kliofest 2017. održan je kolokvij „Josip Horvat – intelektualac u burnom stoljeću“. U hrvatskoj kulturi Josip Horvat (1896-1968) ima važno mjesto kao novinar, pisac, publicist i povjesničar. Za njegov opus u posljednje vrijeme vlada znatan interes, očitovan između ostalog prvim izdanjima i pretiscima njegovih djela. Zanimanje privlače kako Horvatovi dnevnički i memoarski zapisi tako i biografije i niz drugih djela koja pripovjedački dinamično i inovativno prikazuju hrvatsku političku i kulturnu povijest na način za koji nema mnogo usporedbi u domaćim razmjerima. Jedna od takvih knjiga svakako je izvrsni Hrvatski panoptikum koji sugestivno oslikava pluralnost hrvatske kulture. Osim čitateljskog i stručnog, suvremeni interes za Horvata da se svakako iščitati u pozitivnom vrednovanju njegove društvene pozicije liberala, koju Horvatovi proučavatelji drže vrijednom reafirmacije smatrajući da nije imala suviše razvojnih šansi u krajnje zaoštrenoj dinamici hrvatske povijesti 20. stoljeća.

U kontekstu stogodišnjice Ruske revolucije Josip Horvat zanimljiv je jer se u Prvom svjetskom ratu borio na ruskom frontu i bio u dugotrajnom ruskom zarobljeništvu. S obzirom na putopise i memoaristiku o kojima kontinuirano pišemo na portalu Oktobarika, Horvat je osim vlastitih zapisa primjerice autor pogovora hrvatskom izdanju knjige R. H. Brucea Lockharta Moskva 1912-1918: uspomene britanskog diplomata (Zagreb 1941), o kojoj će još biti riječi na portalu.

Zastupljenost ruske problematike u Horvatovom opusu obradio je na kolokviju povjesničar Stjepan Ćosić izlaganjem „Horvat i Rusija“. Ćosić je istaknuo kontinuiranu prisutnost ruskih tema u Horvatovim novinskim člancima, opširnijim tekstovima i djelima, kao i memoaristici, korespondenciji, prijevodima… Moguće je stoga govoriti o Horvatovom ruskom opusu, u kojem Ćosić – iako ga nije jednostavno usustaviti – vidi četiri tematska kruga: 1) Prvi svjetski rat i boravak u Rusiji (knjiga Prvi svjetski rat: panorama zbivanja 1914-1918, memoarski Zapisci iz nepovrata: kronika okradene mladosti 1900-1919., članci); 2) Ruska povijest i politika (članci, feljtoni…); 3) Ruska književnost i teatar (brojni članci); 4) Prijevodi ruskih autora i djela o Rusiji (uz predgovore/pogovore). Treba imati u vidu i mnoge reference na Rusiju sadržane u Horvatovoj korespondenciji. Primjerice u pismu Živku Vekariću 27. VIII. 1968. Horvat piše: „Bio sam tri godine u Rusiji, a gotovo šest decenija bavim se studijem ruske literature i historije.“ (Gordogan, god. III, br. 6, 2005, str. 148). I recentno objavljena knjiga: Josip Horvat, Pisma Slavku Batušiću (1952-1968), koju je priredio i bilješkama popratio Branko Matan (Zagreb, 2014), sadrži referiranja na Rusiju i oktobarske motive. Ćosić je pritom naveo i da su Horvatove ruske refleksije nesistematizirane, ali u svakom slučaju vrlo zanimljive.

Istaknuo je da je Horvat kao devetnaestogodišnjak bio od 1915. na ruskom frontu i zatim od 1916. u trogodišnjem zarobljeništvu u Rusiji, vrativši se 1918. u dramatičnom bijegu pred revolucijom. Svoj boravak evocirao je i 1936. godine povodom smrti Maksima Gorkog (Kroz zavičaj Maksima Gorkog: “Vnjiz po matjuške, po Volgje …”; Gledanje u viđeno, Jutarnji list, 25/1936, br. 8766, 23. 6. 1936, str. 11). Kasnije su publicirani već spomenuti Horvatovi Zapisci iz nepovrata u kojima prikazuje svoju rusku epizodu. (Zapisi su dostupni online http://dizbi.hazu.hr/object/10171, a recentno ih je obrađivao naprimjer Boris Beck http://www.zarez.hr/clanci/rekvijem-za-okradenu-generaciju; tome treba pridodati prilog „Kako je Josip Horvat pisao o Svjetskom ratu u svojim novinskim člancima“, Forum, 53/2014, br. 10-12, str. 1091-1120, priredio Branko Matan; usp. isto tako Filip Hameršak, Tamna strana Marsa: hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat, Zagreb 2013.)

Osim toga, Horvat je vrlo rano započeo prevoditi povijesne romane i članke ruskog emigranta D. S. Mereškovskog te pohvalno pisati o njemu, što više nije činio nakon tekstova povodom njegovog dolaska u Zagreb 1928. godine (Vizionar evropske historije; Dmitrij Sergejević Merežkovskij; Uz njegov boravak u Zagrebu, Jutarnji list, 17/1928, br. 5996, 14. 10. 1928, str. 13). Ćosić je spomenuo i niz Horvatovih članaka o ruskim temama u Jutarnjem listu. U njima je Horvat najprije oprezan u ocjeni revolucije, a zatim piše o surovosti boljševizma i prvim boljševičkim obračunima u Sovjetskom Savezu. Kontinuirano je pak u formi feljtona prevodio ruske autore u Obzoru, primjerice 9. Thermidor (“veliki roman iz vremena francuske revolucije”) ruskog emigranta M. A. Aldanova (Obzor, 67/1926, br. 86 i dalje), kao primjer povijesnih paralela koje su mnogi, među njima i Horvat, povlačili između Ruske i Francuske revolucije. Kako se, prema Ćosićevim riječima, Horvat divio ruskoj kulturi, u Jutarnjem listu objavljen je veliki temat o Dostojevskom. Povodom 10. obljetnice Ruske revolucije Horvat je primjerice objavio članak o „sovjetskom termidoru“, teroru i Staljinu (Ruski 9. Thermidor; Osam dana vanjske politike; Revolucija proždire svoju djecu; Prokletstvo terora; Borba za vlast u Rusiji; Tko je Stalin? Jedan poraz Bratianua, Jutarnji list, 16/1927, br. 5672, 20. 11. 1927, str. 4). Kasnije piše o zlokobnim pojavama boljševičke diktature, Moskovskim procesima 1930-ih, čistkama… Ćosić navodi da je Horvat 1934. napisao da je utopija jednakosti u stečaju. Vidio je inače zrcalnu sliku komunizma u fašizmu, govoreći o fašizmu u Rusiji, a o sovjetizmu u Italiji.

2-Kolokvij-o-Josipu-Horvatu

Ćosić je istaknuo da je Horvatu 1920-ih i 1930-ih godina ruska tema, u vidu predrevolucionarne i revolucionarne Rusije, bila omiljena tema. Spomenuo je da je Horvat sve pratio u vezi s njom i pisao o politici i kulturi, ali i ruskom humoru i vicu, zidnim novinama i nizu drugih tema. U tim se brojnim člancima u Jutarnjem listu, prema Ćosiću, vidi Horvatovo majstorstvo u kratkoj historiografskoj formi, u načinu kako oslikava ruski-japanski rat 1905, caricu, Rasputina… Napomenuo je da je Horvat držao poziciju anglofila i prozapadnjaka, što je značilo opiranje ekstremnim ideologijama masovnih pokreta. Stoga mu je britanska štampa često bila izvor obavijesti o stanju u Rusiji. Ta je orijentacija sadržana i u Horvatovom spomenutom pogovoru prijevodu memoara R. H. Brucea Lockharta Moskva 1912-1918: uspomene britanskog diplomata objavljenima u Zagrebu 1941. godine. Ćosić je naveo da je Horvat već prije toga objavio dva članka o britanskom špijunu Lockhartu koji je boravio i u Zagrebu gdje se sastajao sa svojom ruskom ljubavnicom.

Neposredno nakon Drugog svjetskog rada Horvat je, kako ističe Ćosić, napisao nadahnut predgovor knjizi Philipa de Ségura Vojna u Rusiji: zapamćenja jednog pobočnika cara Napoleona I (Zagreb 1945). Knjiga, zabranjena za vrijeme nacizma, tematizira Napoleonov poraz u Rusiji 1812. godine, što je bilo polazište za povlačenje paralela između Napoleona i Hitlera. U tom se poslijeratnom razdoblju posebno izdvaja Horvatov prijevod opsežnog djela Aleksandra Hercena Prošlost i razmišljanja (sv. I-III, Zagreb 1948), kojem je Lenjin napisao predgovor s obzirom da je riječ o misliocu bliskom revolucionarnoj tradiciji.

Budući da je najavljen zbornik radova s kolokvija, očekujemo Ćosićev rad – prema prethodno prenesenim dijelovima izlaganja – kao dobru osnovu za interpretiranje i sintetiziranje Horvatovog odnosa prema Rusiji i Ruskoj revoluciji. Osim zbornika, najavljen je i pretisak Horvatovih novinskih članaka iz Jutarnjeg lista i Vjesnika od 1927. do 1956. godine (izabrao i priredio Branko Matan). Vidjet ćemo hoće li među najavljenih dvadesetak članaka biti i članci o Rusiji. Do tada upućujemo na „Malu bibliografiju Josipa Horvata“ koju je priredio Branko Matan (Gordogan, god. III, br. 6, 2005, str. 188-217).

U raspravi nakon izlaganja napomenuo sam da možemo govoriti ne samo o Horvatovom osobnom interesu za ruske političke prilike i kulturu, nego i o tome da je ruska problematika ključna ideološka tema međuratnog razdoblja. Nije se radilo samo o ocjeni boljševizma nego općenito ideje socijalističke revolucije, kao i društvenog eksperimenta koji je uslijedio nakon nje. Stoga su manje-više svi u međuratnom razdoblju pisali o Rusiji. Objavljivali su se putopisi, knjige, brošure koje su podupirale određeni pogled na tu problematiku. To je bila društvena tema prema kojoj se nužno trebalo odrediti – bilo glasno, bilo šutnjom. Dovoljno je podsjetiti kakav je globalni odjek imala objava Povratka iz SSSR-a Andréa Gidea 1936. godine.

U raspravi sam kratko komentirao i razloge oštrine kojom je Krleža odbacivao Horvata, o čemu je na kolokviju govorio Branko Matan u izlaganju „Što mi se u bavljenju Horvatom činilo teško objašnjivim?“ u kojem je istaknuo da je Krleža prema nekim drugim autorima vremenom ublažavao svoj negativni odnos, međutim ne i prema Horvatu. Poznata je naime Krležina oštra reakcija u poglavlju „Urednik Jutarnjeg lista Josip Horvat kao kazališni kritičar“ u knjizi Moj obračun s njima iz 1932. godine. Napomenuo sam da razloge tome, osim na spomenutom pitanju ocjene Krležinog književnog djela ili pak osobnom animozitetu, treba tražiti i preko navedene ključne društvene teme na osnovu koje su se vršile zaoštrene ideološke podjele. Krleža je, kao naprimjer i Cesarec, bio privrženik Oktobarske revolucije i zagovornik socijalne revolucije, odnosno svjetske revolucije, držeći Horvata za liberala koji je nasuprot tome uz status quo.

Ilustraciju sličnog odnosa moguće je pronaći i u sljedećoj Krležinoj rečenici: „O Ortegi y Gassetu nikada baš nisam držao mnogo. Njega smo, kao feljtonista, bacili preko palube već prije četrdeset godina, jer čovjek ni jednog trenutka nije imao ni najbljeđeg pojma što je revolucija, a što je socijalizam.“ (Razgovor o raketama, Vjesnik, 27. XI. 1960). I dok Horvat prevodi Mereškovskog, Krležin sud o njemu iznimno je negativan (usp. članak „Mereškovski o Napoleonu“, Hrvatska revija, 9, 1929). Krležin odnos prema Horvatu i drugim intelektualcima dodatno potvrđuje u kojoj je mjeri odnos prema revoluciji bio ključno društveno pitanje toga razdoblja. To se sugestivno vidi i prema Cesarčevom pristajanju uz socijalnu revoluciju po uzoru na Oktobarsku revoluciju i borbi za nju, o čemu piše povjesničarka Zorica Stipetić u knjizi Argumenti za revoluciju – August Cesarec (Zagreb 1982).

U tom smislu govor o Horvatu trebao bi svakako uključivati i druge autore koji su u međuratnom razdoblju pisali o Rusiji kako bi se njihove pozicije primjereno kontekstualizirale i situacijski interpretirale. Neovisno od zaključne ocjene, Josip Horvat u svakom slučaju upada u horizont Oktobarske revolucije.

Branimir Janković

1-JosipHORVAT

Redakcija Oktobarike zahvaljuje Branku Matanu na korekcijama i materijalima koje nam je poslao povodom teksta o Josipu Horvatu.

Uz osamdesetu godišnjicu smrti Jevgenija Zamjatina : tekst Darka Suvina u prijevodu Lade Čale Feldman

Prije nekoliko dana na adresu Oktobarike stigao je mejl profesora Darka Suvina u kojemu nas, kao na svoj “oktobarski prilog”, upućuje na esej o Zamjatinu. Budući da se ove godine obilježava i osamdeset godina od Zamjatinove smrti (10. III. 1937), esej je u zanimljivom momentu stigao na pravu adresu te zahvaljujemo prof. Suvinu na prilogu. Esej je prvotno objavljen u zborniku Envisioning the Future: Science Fiction and the Next Millennium, pod uredništvom Marleen S. Barr (“Reflections on What Remains of Zamyatin’s We after the Change of Leviathans: Must Collectivism Be Against People?”); proširena verzija objavljena je u časopisu Contemporanea, br. 1 (2003): 71-89, a na hrvatski ga je prevela profesorica Lada Čale Feldman u Književnoj smotri, br. 132-33 (2004): 35-49 (“Što li preostaje od Zamjatinova Mi nakon smjene Levijatana: mora li kolektivizam biti protiv naroda?”). Preliminarna verzija eseja jest predavanje koje je Suvin održao u studenom 1998. na sastanku Društva za utopijske studije.

Tekst je za Oktobariku relevantan i interesantan primarno zbog iscrpnog i kvalitativno vrijednog obuhvata književnog (narativnog), društvenog i filozofskog aspekta (mada Suvin zadnji aspekt deklarativno gotovo potpuno dovodi u pitanje; pr. fusnota 10, str. 22; str. 24-25) rada/opusa Jevgenija Zamjatina, i to makar na temelju jednog (ali nosivog) romana; izdvojeni ulomci na tom su tragu; s druge strane, uredništvo se ograđuje od suspektnih slojeva, teza i analiza autora poput Michela Chossudovskog, koji se, pak, doima kao primum movens pisanja eseja te čini bazu Suvinovog (općehistorijskog, meta-, “završni stadij svjetsko-povijesne smjene”) argumenta o Svjetskom Kitu/Novom Levijatanu, skupa sa suspektnim političkim implikacijama. I sam autor u nekoliko navrata u tekstu izražava zadršku spram pristupa/spoja/eksperimenta u kojega se dao, a čini se i da je uspješan bijeg “iz geta” idealističkog i estetičkog studija književnosti (uvodna fusnota) “u povijest” (odnosno, u kontekst i u prezent) zakočen nizom eksplozija na nepreglednom minskom polju iste te povijesti, konteksta i prezenta, koji ipak nisu adekvatno zahvaćeni i interpretirani. Književna interpretacija na tragu Metamorfoza (Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre, New Haven – London: YUP, 1979; Metamorfoze znanstvene fantastike: o poetici i povijesti jednog književnog žanra, Zagreb: Profil, 2010), pak, vrlo je uspjela. Cjelovita verzija teksta, sa Suvinovim manjim intervencijama u autorski prijevod Lade Čale Feldman, može se pročitati u priloženom .pdf-formatu koji je i pristigao na adresu Oktobarike.

Stefan Treskanica

***

Nešto pisama Zamjatinu i o njemu objavljeno je u Rusiji i izvan nje s početkom politike glasnosti. Pa ipak ima još puno neobjavljenih Zamjatinovih spisa u arhivima Columbia University, u Parizu – uključujući i sinopsis od deset stranica iz 1932 za film nazvan D-503, prema romanu Mi – te u Rusiji. Isto bi tako moglo biti korisno odlučnije uroniti Zamjatina u precizno razdoblje. Prije svega, Mi kao i neki od njegovih najznačajnijih eseja bili su ispisani u razdoblju «ratnog komunizma» i kao odgovor na nj oko 1917-21, u vrijeme oštre vojne bitke, izravna Državnog diktatorstva i najsirovije kolektivističke hiperbole (napr. u «proleterskih» pjesnika i entuzijasta prema tejlorizmu); Staljinova vladavina terora poslije 1928. ili poslije 1934. razmjerno je drukčije razdoblje – među ostalim zato što se opozicija à la Zamjatin više nije tolerirala. Postoje indikacije da se određeni broj Zamjatinovih kasnijih i još ne posvema pristupačnih djela (poput nedovršenog romana o Atili) opet okrenuo kritici Zapada. Dalje, bilo bi korisno više ga uspoređivati s njemu suvremenim futurističkim pjesnicima ili konstruktivističkim slikarima (usp. Heller), a unutar znanstvene fantastike i utopije/distopije ima samo nekih početnih usporedbi s dvama velikim ruskim znanstvenofantastičnim djelima iz 1920-ih kojima su svjetsko-povijesni horizonti bili zaokupljeni cijenom revolucionarne politike, prema kojoj su pokazivali poštovanje, ali kojom nisu bili zatravljeni – Aelita Alekseja Tolstoja i Trust D. E. Ilje Ehrenburga (usp. Striedter). Sva su tri djela napisali intelektualci koji su živjeli ne samo u Rusiji nego i u zapadnoj Europi, prema kojoj su bili prilično kritični. Sva su tri oscilirala u svojem stavu prema boljševičkoj vlasti, s time da je Zamjatin bio najodlucniji i najoštriji kritičar. (Fusnota 2, str. 4)

***

Koliko ja znam, s obzirom da sam pratio kritičke studije o Zamjatinu u većini europskih jezika, većina kritičara – uključujući tu i meritorne slaviste, od kojih se većina nalazi u popisu literature mojih Metamorphoses – koji se bave njegovim odnosom spram Dostojevskog spominju samo aspekte iz Braće Karamazovih, Bjesova, i Zapisa iz podzemlja (ali vidi Shanea, prvoga na tome području). No Zamjatin je doista vrlo dobro poznavao Dostojevskog, te bi podrobnije sučeljenje romana Mi s Dostojevskijevim čitavim opusom bilo desideratum za koji bi se moglo nadati da će ga slavisti staviti na visoko mjesto u svojim planovima, netom nakon objavljivanja Zamjatinovih sabranih djela, premda su stipendije možda presušile s hladnim ratom. Bilo bi sramotno kad bismo uvidjeli da je većina slavista, u vrijeme u koje su Zamjatina uzdizali do neba, zapravo bila zainteresiranija za kremljinologiju nego li za poznavanje književnosti. (Fusnota 4, str. 4-5)

LINK NA TEKST: Darko Suvin, “Što li preostaje od Zamjatinova Mi nakon smjene Levijatana: mora li kolektivizam biti protiv naroda?”, prevela Lada Čale Feldman

 

suvin
Darko Suvin (Foto: Jaka Gasar), https://www.dnevnik.si/1042752449/kultura/oder/darko-suvin-teatrolog-in-teoretik-umetnost-meso-na-okostju-teorije

Božena Vranješ-Šoljan: Moj boravak u Sovjetskom Savezu na 50. obljetnicu Oktobarske revolucije

Božena Vranješ-Šoljan, umirovljena profesorica Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, boravila je u Sovjetskom Savezu upravo tijekom 50. obljetnice Oktobarske revolucije 1967. godine. Ovogodišnja 100. obljetnica prava je prigoda za razgovor o prethodnoj velikoj godišnjici. Razumljivo je da nije moguće s odmakom od pedeset godina sjetiti se svih pojedinosti, no sjećanja na to jedinstveno putovanje i dalje su iznimno živa. Posebno su dragocjene fotografije s putovanja koje nam je profesorica ljubazno ustupila te ih prilažemo razgovoru.

 

Kako je uopće došlo do vašeg putovanja u Sovjetski Savez 1967. godine?

Božena Vranješ-Šoljan: Stekli su se uvjeti za to putovanje. Tada sam naime bila studentica treće godine jednopredmetnog studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naravno da se u medijima spominjala 50. obljetnica Oktobarske revolucije i mene je to interesiralo. Željela sam vidjeti tadašnji Sovjetski Savez i steći dojam o njemu, što me je dakako i kao povjesničarku zanimalo. Međutim, nije bilo jednostavno realizirali to putovanje; trebali ste se organizacijski povezati s nekim da biste bili sudionik tog obilježavanja. To mi je uspjelo pomoću organizacije koju su poduzeli kulturni radnici u Zagrebu i Hrvatskoj. Među njima je najviše bilo novinara s Radiotelevizije Zagreb. Stjecajem okolnosti upala sam u njihovu grupu. Bilo nas je 40-ak, možda i više, do 60 ljudi. Trebalo bi vidjeti jesu li nakon povratka objavljivani kakvi prilozi u novinama ili televiziji o tom putovanju i kakvi su bili odjeci. Putovanje sam platila sama, radeći kao i svake godine sezonski. Malo je otegotna okolnost bila što su tada, krajem 10. i početkom 11. mjeseca, već počela predavanja na fakultetu, ali i to je bilo riješeno u dogovoru s profesorima.

Kako je teklo samo putovanje?

Božena Vranješ-Šoljan: Boravak je trajao dva tjedna, a putovali smo vlakom. Išli smo preko Mađarske u smjeru Ukrajine i na ulasku u Sovjetski Savez presjedali na širokotračnu željeznicu i vozili se do Moskve. To su bili udobni vlakovi jer se u njima i spavalo. Vagoni su bili odijeljeni na muške i ženske. Tijekom putovanja naravno dobijete jasan dojam koliko je to velika zemlja. Kada smo putovali prema Moskvi, vi recimo dva dana bez prestanka gledate nepregledne šume breza. To je bilo jako dojmljivo, prekrasno. U Moskvi smo bili tri dana i zatim išli vlakom do Lenjingrada, a onda iz Lenjingrada u Kijev. Sama proslava za nas je bila organizirana u Kijevu. Nismo vidjeli proslavu na Crvenom trgu, odnosno centralnu proslavu u Moskvi jer su se proslave držale u svim gradovima. Nama je bio namijenjen Kijev.

Ako je dakle za vas planirano mjesto proslave, sigurno ste imali i propisani plan obilaska Moskve?

Božena Vranješ-Šoljan: Da, sve je bilo omeđeno i strogo kontrolirano. Imali smo uvijek vodiča, obično studenta ili studenticu koji su govorili hrvatski ili srpski jezik. Nismo mogli sami obilaziti Moskvu, Lenjingrad ili Kijev. Nešto malo da, ali recimo sve ono što bi vas zanimalo vidjeti izvan velike gradske jezgre to nije bilo omogućeno. Imali smo sve strogo organizirano. Nismo kontaktirali s domaćim ljudima. Vodili su nas na sveučilište Lomonosov gdje su nas primili profesori, ali je sve bilo vrlo kurtoazno. U Moskvi je inače bilo jako mnogo gostiju, to su bile delegacije iz cijeloga svijeta.

Vodili su vas dakle u obilazak povijesnih znamenitosti?

Božena Vranješ-Šoljan: Tako je. Kada smo došli u Moskvu vodili su nas vidjeti Lomonosov, Boljšoj teatar, Crveni trg, Lenjinov mauzolej i druge najvažnije znamenitosti. A izvan toga ako smo imali neko slobodno vrijeme onda smo mogli još malo švrljati središnjim ulicama, otići recimo pojesti sladoled. Sladoledi su se uvijek prodavali na ulicama, ali niste mogli otići u restoran i tamo nešto pojesti. Bio je to obilazak zatvorenog tipa, onako studentski s obzirom da smo se većinom hranili u menzama. No nitko nije bio gladan i žedan, sve je bilo dobro organizirano, sve smo imali.

Gdje ste bili smješteni?

Božena Vranješ-Šoljan: Smještaj smo imali malo izvan centra Moskve. To je bio tipični socijalistički hotel u kojem je na svakom katu sjedila kakva matrjoška koja je zapravo sve kontrolirala. No ona bi ujedno i švercala (prodavala i razmjenjivala) robu s hotelskim gostima, posebno onima koji dolaze sa Zapada. Mi smo za njih bili Zapad. Ja sam tijekom putovanja kupila svega nekoliko sitnica. Posebno su mi se svidjele lijepe i fascinantne igračke, drvene, plišane… vrlo kreativne i bajkovite. Inače nije bilo mnogo stvari za kupiti. Neki su uzimali šampanjac ili kavijar. Ja sam sebi kupila jantarnu ogrlicu. Jantara je bilo jako puno i bio je jeftin. Kupila sam samo tu ogrlicu i jednu igračku na cijelom putovanju.

Kako ste se kretali Moskvom i kakvi su bili vaši dojmovi?

Božena Vranješ-Šoljan: Vozili smo se metroom i autobusom. Metro je bio vrlo moderan i impresivan. Bilo je i kiča, ali u svakom slučaju je lijep. Inače su bile gužve, masa svijeta je putovala njime. Moskva je i tada bila velegrad, za razliku od malog Zagreba. Meni osobno je jezgra Moskve, stara Moskva bila naravno lijepa. Socijalistički dio nije me se dakako dojmio, posebno ogromne zgrade koje su izgledale kao bezlični sanduci. Odmah se mogla primijetiti razlika između ušminkanog dijela Moskve i drugog, dosta siromašnijeg dijela. Meni je zapravo najveći šok bio Lenjinov mauzolej. Spuštate se dolje u taj mračni mauzolej i onda vidite tamo neko beživotno tijelo koje se vjerojatno sa stotinama cijevi i kemije održava na životu, uz posebnu temperaturu. Bilo mi je to strašno, klaustrofobično i jedva sam čekala izaći van. Toga se jako dobro sjećam i nikad ne bih poželjela otići ponovno. S druge strane imate unutar kremaljskih zidina stotine pokopanih revolucionara, među kojima je i Staljin. Staljinov grob se odmah primijeti jer je bio zasut brojnim značkama. Ljudi su dolazili i zasipali grob cvijećem i malim značkama s njegovim likom. Mogli ste vidjeti da je Staljinov kult bio tada još jako prisutan u njihovim životima. Posebno kod ljudi koji su dolazili iz ostalih dijelova Sovjetskog Saveza.

Na koji način se na ulicama vidjelo obilježavanje pedesetogodišnjice i uopće politički život?

Božena Vranješ-Šoljan: Sve je bilo u znaku obljetnice, vrlo svečarski i bilo je očito da se sve dugo pripremalo. Uz naravno sveprisutne zastave najviše se to vidjelo preko plakata i slika. Na tim se ogromnim plakatima sve moglo čitati. Na njima je uvijek bio prikazan cijeli Politbiro. Pored njih su s jedne strane bili Marx i Engels, a s druge Lenjin, ali iz Politbiroa se nije izdvajao niti jedan pojedinac. Uz plakate su uvijek bile i rečenice poput „Čuvajmo Sovjetski Savez”, kao i navođenja uspjeha SSSR-a, odnosno socijalizma. Plakatima su se prenosile poruke narodu. To sam naravno kao povjesničarka mogla itekako primijetiti.

Kako vas se dojmila proslava u Kijevu i sam grad?

Božena Vranješ-Šoljan: Kao što sam već rekla, mi nismo mogli pratiti samu svečanost u Moskvi nego u Kijevu. I u Kijevu je, a pretpostavljam i u drugim gradovima, bila svečana parada. Imala je tipična vojna obilježja, s vozilima, raketama, marširanjem vojnika, dakako i s puno mladih, djevojaka, djece, cvijeća… Bila je ogromna gužva na ulicama i teško je bilo sve vidjeti, a osim toga se dugo čekalo. Imali smo svečani ručak u jednom ogromnom domu (vjerojatno domu kulture), sa stotinama stolova. Hrana je bila jako dobra, vjerojatno i zbog svečane proslave. Tijekom cijelog smo boravka imali dobru prehranu, vjerojatno i zato što smo bili gosti. I tu je bilo sve organizirano, tako da nismo mogli ići po drugim dijelovima Kijeva koji su nam mogli biti zanimljivi. Sjećam se da smo bili smješteni u hotelu koji se zvao „Zlatni klas“, toga se sjećam. Kijev je bio grad možda ne toliko dojmljive arhitekture, ali je imao jako mnogo zelenila. Posebno mi se svidio impozantni Dnjepar, velik kao more. No nisu se tada isticale neke posebnosti Ukrajine već jedinstvene Rusije. Znali ste da ste došli u Ukrajinu, ali sve je to bio Sovjetski Savez.

Zasigurno vam se najviše svidio Lenjingrad?

Božena Vranješ-Šoljan: Da, najdojmljiviji mi je u svakom slučaju bio Lenjingrad, odnosno Sankt Peterburg koji je stvarno prekrasan grad, specifičan jer je posve europskog tipa. Vodili su nas u Petropavlovsku tvrđavu i tamo su nam pokazali kazamate u kojima je u jednom od njih robijao i Tito. Mene su zanimali lokaliteti poput hotela u kojem se ubio Jesenjin, onda sjajni prospekti i mostovi na Nevi kojih ima nekoliko stotina. Zatim muzeji poput fascinantnog Ermitaža koji je kao carski muzej imao umjetnička djela iz cijeloga svijeta jer su ih Romanovi dobivali, kupovali… (U Moskvi smo obišli Tretjakovsku galeriju s ruskom umjetnošću i muzej posvećen Jurju Gagarinu.) Boravak u Peterburgu bio je stvarno jako lijep. No vidjelo se i siromaštvo. Nije tada bilo dućana, restorana… Bilo je doduše knjižara, a knjige i novine su bile jeftine. Ja sam mogla čitati ruski, no nisam ga učila u školi. Krenula sam naime u školu 1952. godine kada je Jugoslavija bila u najlošijim odnosima sa SSSR-om, tako da moja generacija nije nikada učila ruski u školi, samo njemački i francuski. Mogla sam ga međutim čitati jer su udžbenici i literatura bili ruski ili prevođeni sa ruskog (npr. V. I. Avdijev, Istorija starog istoka; N. A. Maškin, Istorija starog Rima, V. V. Struve, Stara Grčka, O. L. Vajnštajn, Istorija srednjeg veka). U Lenjingradu su nam naravno pokazivali i mjesta vezana uz Oktobarsku revoluciju: Zimski dvorac, krstaricu Aurora. To je bio standardni protokol kao što je u Moskvi bio obilazak Lenjinovog mauzoleja ispred kojeg su inače bili ogromni redovi.

Je li to bilo ono što ste očekivali da ćete vidjeti u Sovjetskom Savezu?

Božena Vranješ-Šoljan: Mislim da je to bilo ono što sam očekivala i nisam se previše iznenadila u vezi s tim. Kao povjesničarka sam već mnogo znala. Za razliku od prijepora početkom mog školovanja 1950-ih, Jugoslavija je 1960-ih bila u relativno dobrim odnosima sa Sovjetskim Savezom. Beogradskom deklaracijom iz 1955. godine naime normalizirani su međusobni odnosi. Potom smo – od 1970-ih godina – čitali 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera, Grobnicu za Borisa Davidoviča Danila Kiša i Arhipelag Gulag Aleksandra Solženjicina. Na Odsjeku za povijest Rene Lovrenčić je u sklopu opće povijesti predavao o socijalnoj i ekonomskoj povijesti međuratnog SSSR-a, posebno prvoj petoljetki. Kasnije je u Zavod za hrvatsku povijest došao Ivan Očak koji je kao partizanski ranjenik poslan u SSSR, gdje je bio do 1970-ih godina. Pisao je o jugoslavenskim Oktobarcima i jugoslavenskim revolucionarima koji su stradali u staljinskim čistkama.

Razgovor vodio i tekstom popratio: Branimir Janković

 

Breze, kadar iz Bondarčukovog Rata i mira (I. dio, Andrej Bolkonski, 1965)
Breze, kadar iz Bondarčukovog Rata i mira (I. dio, Andrej Bolkonski, 1965)

 

Putovanje Božene Vranješ-Šoljan u komparativnoj perspektivi

Za razliku od zapisa književnika o svojim putovanjima u SSSR, kao što su poznati Krležin Izlet u Rusiju iz 1920-ih i Cesarčeva Današnja Rusija iz 1930-ih, zapisi povjesničara su rijetki. Na taj način nije publicirao ni Rene Lovrenčić (1928-2012) koji je krajem 1960-ih i posebno tijekom 1970-ih bio na istraživačkim boravcima i sudjelovao na konferencijama u Sovjetskom Savezu (O Lovrenčićevom bavljenju ruskom i sovjetskom poviješću te pisanju o Oktobarskoj revoluciji usp. B. Janković, Rene Lovrenčić kao socijalistički angažiran povjesničar opće povijesti, u: Spomenica Renea Lovrenčića, ur. D. Agičić, D. Roksandić, T. Jakovina, Zagreb 2016, str. 399-423.)

 

Zapisi Nikole Batušića

Zanimljivo je usporediti riječi B. Vranješ-Šoljan sa zapisima teatrologa, književnog povjesničara i sveučilišnog profesora Nikole Batušića (1938-2010), koji je u Sovjetskom Savezu boravio desetak godina kasnije, u studenom 1980. godine. Svoje zapise o putovanju objavio je kao poglavlje „Jesen u Moskvi“ u knjizi Četiri godišnja doba: memoarski putopisi (Zagreb 2011, str. 117-188).

Batušić je u Sovjetski Savez putovao također vlakom kao jedini član jugoslavenskog izaslanstva što mu je omogućilo povlašteni status. U Moskvi i Lenjingradu boravio je deset dana. U povratku je letio avionom.

Pisao je da je o Rusiji usmene informacije dobio od prijatelja koji su tamo boravili poslom domaćih poduzeća. I N. Batušić kao B. Vranješ-Šoljan spominje upućivanje na robne razmjene s hotelskim osobljem te mogućnost kupnje u gradu osobito jantarnog nakita.

Naveo je da je njegov djed, poznati redatelj Branko Gavella, boravio u Moskvi 1928. godine:

„Po povratku iz Norveške i Rusije dao je nekoliko intervjua i napisao tri ili četiri članka u beogradskim i zagrebačkim novinama oduševljen svime što je, osobito u Moskvi vidio i doživio, a očito pod utjecajem novoga sovjetskog teatra objavio i prvi svoj veći teorijski tekst – Putovi ka novom teatru („Nolit“, 1928, 1) u kojemu se zalaže za kazalište koje će „aktivno djelovati na mase“. Sve se to ministru Antonu Korošecu nikako nije svidjelo pa ga je smijenio s položaja ravnatelja beogradske Drame i premjestio u Ministarstvo prosvete, na što je djed dao ostavku na državnu službu i krenuo režirati kao „slobodni umjetnik“ po našim pokrajinskim teatrima, da bi se, konačno, privremeno udomio u Bratislavi i Brnu.“ (str. 120)

Batušićevoj rodbini pripada i stric Slavo Batušić koji je oženio „tetu Šuru, jednu od brojnih „bijelih“ ruskih emigrantica koje su nakon Oktobra, preko Odese i Carigrada stizale u Beograd i Zagreb.“ (str. 127)

Slično kao Vranješ-Šoljan, Batušiću je u školi 1952. godine ruski jezik zamijenjen francuskim. I on je čitao sličnu literaturu o Sovjetskom Savezu: Solženjicinove romane i memoare Karla Štajnera 7000 dana u Sibiru te Veljka Mićunovića Moskovske godine. Prije puta Batušić je detaljno proučio Krležin Izlet u Rusiju iz 1926. godine i Badalićevu antologiju putopisa Hrvatska svjedočanstva o Rusiji objavljenu 1945. godine.

Batušićev povlašteni status očitovao se u luksuznom boravku u najvećem moskovskom hotelu Rossija, smještenom vrlo blizu Crvenog trga. I u tom je hotelu, kao prilikom posjeta B. Vranješ-Šoljan, na katu sjedila vratarica. Isto tako, Batušić je mogao sam šetati moskovskim bulevarima tek ako je uspio izbjeći svoga vodiča. Detaljno i sladostrasno opisuje svoje bogate obroke u hotelskim restoranima, uz nezaobilazni kavijar i votku.

I njegov su boravak domaćini precizno isplanirali: obilasci muzeja, Lenjinovog mauzoleja, „mogućnost prisustvovanja velikoj paradi na Crvenom trgu u prigodi proslave Oktobarske revolucije 7. studenoga (po starom kalendaru 25. listopada)“ i dvodnevni odlazak u Lenjingrad, zbog čega je ubrzo shvatio da je „gotovo svaki moj moskovski sat isplaniran do najsitnijih pojedinosti“ (str. 150).

Kao teatrolog, Batušić iscrpno piše o svojim kazališnim dojmovima Moskve i Lenjingrada. Nije međutim bio nimalo zainteresiran za znamenitosti vezane uz Oktobarsku revoluciju:

„Mogućnost da in situ, na maloj tribini, sučelice Lenjinovu mauzoleju (posjet balzamiranom Uljanovu uspio sam teškom mukom izbjeći!), na državni praznik 7. studenoga prisustvujem velikoj paradi u ministarstvu sam, ljubazno, otklonio prije nekoliko dana, što je bilo primljeno s diskretno izraženim čuđenjem, možda čak i na granici blagoga prijekora. Moji domaćini nikako nisu mogli shvatiti kako nisam zainteresiran promatrati voennyi parad na Crvenom trgu izravno, već se odlučujem za televizijski prijenos. A koliko bi Moskovljana, druže, bilo počašćeno mjestom u gledalištu s kojega se, doduše na udaljenosti od stotinjak metara, ali ipak, može vidjeti druga Brežnjeva i ostale najviše sovjetske funkcionare, odvratio je pomalo razočarani zamjenik ministra kulture.
Vojni mimohod, kojega sam scenarij poznavao iz nekadašnjih filmskih žurnala, a kasnije kraćih ili duljih prikaza naše televizije, nije me se posebno dojmio. Vojsku i oružje nikada nisam volio. Nakon Vipave 1961-1962. pogotovu. Sve što se na Krasnoj ploščadi toga hladnog jutra zbivalo bio je svojevrsni déjà vu. Deseci zastavnika u dvostrukim šesnaestoredovima na početku, zastrašujuće rakete i pokretne lansirne rampe na završetku. Nešto me ipak impresioniralo. Iza barjaktara stupalo je najmanje dvije stotine barabanščika. Polaznika srednje vojne muzičke škole – tako ih je predstavio televizijski spiker, dječaka od 12 do 15 godina, koji su, udarajući po bubnjevima (baraban) ovješenima o vrat, davali takt vojnicima što su ih slijedili i strojevim korakom (terminologija tadanje JNA) prolazili pokraj svečane tribine. Buka koju su ti mali bubnjari proizvodili razlijegala se, činilo se, čitavom Moskvom, a bilo je upravo začudno kako uho nije moglo zamijetiti niti jedno ispadanje iz ritma, niti jedan udarac palicom koji bi ma i šesnaestinku bio prebrz ili prespor u odnosu na kompaktnu cjelinu zvuka. Njih dvjestotinjak udaralo je kao da samo jedan tuče u neki golemi bubanj.“ (str. 156)

U Lenjingradu je Batušić isto tako smješten u „tada vrlo otmjeni lenjingradski hotel – Evropejskaja. (…) Nikada nisam niti ću ikada tako otmjeno stanovati.“ (str. 162). I on je obilazio Ermitaž, a prethodno u Moskvi Tretjakovsku galeriju.

Batušiću u Lenjingradu nije međutim pošlo za rukom da izbjegne obilazak znamenitosti vezanih uz Oktobarsku revoluciju kao što su krstarica Aurora i Smoljni:
„Rekoh kako znam da su 7. studenoga 1917. topovski plotuni s toga broda u 22 sata najavili noćni juriš na Zimski dvorac, da će Lenjin ubrzo uputiti onaj poznati revolucionarni brzojav Svima! Svima! Svima!, da su se u Smoljnom, boljševičkom središtu na gradskoj periferiji, odigravali značajni događaji za sudbinu Oktobra i da bih, svaka čast uspomeni na revolucionarne događaje, ipak radije u hotel. (…) Ali u ministarstvu su izričito naglasili kako se taj dio posjeta Lenjingradu nikako ne smije propustiti. A kao „delegacija“ moći ćeš se i popeti na „Auroru“ jer običan svijet može vidjeti brod samo izvana.“ (str. 167)

U najvećoj moskovskoj knjižari – Dom Moskovskoj knigi – iz Jugoslavije: „Na dvije „stalaže“ tek dvadesetak knjiga: osam svezaka Brozovih govora, tri ili četiri s Kardeljevim člancima, dva Andrićeva i po jedan roman Oskara Daviča i Aleksandra Vuče. Zaključujem kako ne kotiramo baš visoko (…)“. (str. 175)

O igračkama koje su se dojmile Božene Vranješ-Šoljan lijepo piše Walter Benjamin u Moskovskom dnevniku 1920-ih godina.

Foto-materijali preuzeti iz: Ursula Marx i dr., Walter Benjamin’s Archive: Images, Texts, Signs (London – New York: Verso, 2015) [Izvorno: Walter Benjamins Archive: Bilder, Texte und Zeichen (Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 2006)]

O Wilsonovoj knjizi To the Finland Station povodom jednog nedavnog osvrta

Na U. S. Intellectual History blogu – pokrenutom 2007. godine, organu Društva za intelektualnu povijest SAD-a – 18. svibnja 2017. objavljen je osvrt Andrewa Hartmana na knjigu Edmunda Wilsona To the Finland Station (Prema Finskoj stanici).* Andrew Hartman, povjesničar sa Sveučilišta države Illionis (Illinois State University), autor je knjiga Education and the Cold War: The Battle for the American School (2008) i A War for the Soul Of America: A History of the Culture Wars (2015). Trenutno radi na knjizi Karl Marx in America.

Osvrt nastaje kao rezultat diskusije vođene na Sveučilištu Belmont (Belmont University, Nashville, TN), u sklopu godišnjeg seminara o intelektualnoj povijesti SAD-a. Hartman je tamo pozvan kao gost predavač, gdje je jedan dan vodio diskusiju o svojoj nadolazećoj knjizi (Karl Marx in America), dok je drugi dan diskusija bila fokusirana, s nizom profesora iz različitih disciplina, na jedan klasičan tekst iz intelektualne historije – u ovom slučaju navedeno Wilsonovo djelo.

Edmund Wilson (1895.-1972.) američki je pisac, novinar i književni kritičar, koji slovi za jednog od vodećih američkih intelektualaca 20. stoljeća. Recimo, Joseph Bottum – esejist i konzervativni kritičar, u prilogu iz 2008. pozicionira ga kao najvažnijeg američkog književnog kritičara u razdoblju od 1920-ih do 60-ih godina te kao autora koji je definirao umjetnost pisanja SAD-a tog razdoblja. Wilson je pisao puno i opsežno, a čitao još više. Početak njegova stvaranja bio je obilježen utjecajem Marxa i Freuda. U tom razdoblju objavljuje knjigu Travels in Two Democracies (1936), zbirku eseja i kratkih priča o SAD-u i Sovjetskom Savezu, koji su većim dijelom publicirani u časopisu The New Republic, s iskustvom Wilsonova boravka u SSSR-u tokom 1935. godine.** Djelo nastaje kao komparativna studija dvije zemlje, a Wilsonov stav o Sovjetskom savezu s vremenom se mijenja; ili, kako 1938. priznaje jednom prijatelju: Sovjetski Savez je totalitarna zemlja s manjkavim demokratskim institucijama. Još 1936. je prekrajao svoje dnevnike ne bi li obranio sovjetski režim. Freudovo učenje ga je inspiriralo da napiše The Wound and the Bow (1941) – djelo u kojem upotrebljava povijesnu i psihološku analizu pojedinih pisaca (Dickens, Hemingway, Joyce, itd.), te analizira utjecaj iskustva dječjih trauma na njihov kasniji rad.

Pod utjecajem Freuda i Marxa, ali ovoga puta primarno Marxa i socijalističke misli, nastala je knjiga To the Finland Station, koja vremenski pokriva dugo devetnaesto stoljeće, od Francuske revolucije do Lenjinova dolaska na Finsku stanicu u Petrogradu travnja 1917. godine. Knjiga tematski pokriva povijest revolucionarne društvene misli, počevši s Julesom Micheletom – francuskim povjesničarom i podupirateljem Revolucije koji je obične ljude smatrao glavnim pokretačima povijesti – pa zatim socijal-utopistima (François Marie Charles Fourier, Henri de Saint-Simon, Robert Owen), kroz život i rad Marxa i Engelsa, preko Trockog, sve do Lenjina, koji je za Wilsona idealan tip intelektualaca, sposoban teoriju pretočiti u praksu – onaj koji se identificira s revolucijom.

Wilsonovo djelo je povijest razvoja socijalističke misli do sudbonosne 1917. godine, ali ono je i više od toga. Sam podnaslov otkriva: A Study in the Writing and Acting of History. Wilsonov antikapitalistički stav, ali i kontekst vremena u kojem je pisao To the Finland Station, odredili su njegovu poziciju prema povijesti. Smatrao je da povijest ima dizajn i određeni smjer kretanja. Veliku depresiju, tokom koje je pisao svoju knjigu, promatrao je kao dio tog dizajna, neizbježni korak u dekadenciji kapitalizma prema cilju koji je već bio poznat.

Sama knjiga nastajala je ukupno šest godina u toku čega je Wilson naučio njemački i ruski kako bi mogao čitati marksističke klasike u originalu, navode da je pročitao skoro tisuću knjigu, uključujući Povijest Francuske (Histoire de France) J. Micheleta u dvadeset sedam svezaka, te je posjetio Sovjetski Savez na razdoblje od šest mjeseci.***

Neposredno nakon objavljivanja – 1940. godine – kao što to Hartman ističe, knjiga nije privukla značajniju pozornost. Prema Hartmanu razloge za to treba tražiti u tadašnjim povijesnim okolnostima, prvenstveno u Paktu Molotov-Ribbentrop te sovjetskoj ekspanziji na Istoku Europe. Godina izlaska knjige podudara se i sa Sovjetsko-finskim ratom, a mjesec dana prije njezina izlaska Lav Trocki je u Meksiku dobio pijukom u glavu. Sam Wilson u završnom poglavlju pak ističe – u izdanju iz 1955., a gledajući na godinu prvog izdanja – kako je marksizam u silaznoj putanji, pesimistično nastavljajući kako je jedna era završila. Intenziviranjem Hladnog rata i ponovnim interesiranjem čitalačke publike za marksističku literaturu Wilsonovo djelo počinje dobivati sve veću pozornost, dijelom i zbog njegove pozicije lijevog kritičara Sovjetskog Saveza. U narednim desetljećima knjiga je doživjela nekoliko novih izdanja, zadnje je ono iz 2003. godine od strane The New York Review of Books. Dok se danas To the Finland Station smatra jednim od klasičnih djela intelektualne povijesti.

U svojoj analizi Hartman ne štedi na pohvalama. Kao najveće kvalitete ističe Wilsonovu erudiciju, lakoću i uvjerljivost pisanja i argumenata. Napominje da marksistički filozof Marshall Berman To the Finland Station naziva zadnjim velikim romanom 19. stoljeća – legitimnim nasljednikom Tolstojeva Rata i mira. Berman nastavlja, a Hartman prenosi, da Wilson „kombinira filozofiju, sociologiju, psihobiografiju, književnu kritiku, ekonomsku analizu, političku povijest i teoriju, uvijek na složen i sofisticiran način – a opet, uza sve to, ljudski narativ jedva da zastane, već nas ostavlja bez daha“.

Središnji i najveći dio knjige zauzima život i rad Karla Marxa, što Hartman vidi kao dodatnu prednost gdje on, kao i Wilson, smatra Marxa centralnom figurom razvoja komunističke misli. Za Wilsona Marx je jedan od heroja, dok Hartman dijeli njegovo mišljenje te ga smješta u suvremeni imaginarij popularne kulture nazivajući ga Batmanom, a Engelsa Robinom radničke klase.

Osim pohvala, Hartman ističe i manjkave strane knjige koje su uglavnom fokusirane tek na jedno manje poglavlje: „The Myth of the Dialectic“. Tamo Wilson iznosi argumente protiv Marxove upotrebe dijalektike kao Hegelove metode – pokušaju materijalističkog tumačenja povijesti. Naime, Wilson smatra da Marx nije razriješio kontradikciju o tome kako unutar kapitalističkih društvenih odnosa dolazi do razvoja komunističke revolucionarne misli. Za Wilsona ključna pogreška nalazi se u upotrebi Hegelove dijalektike kojoj, kao vlastiti bolji izbor, suprotstavlja teorijsku upotrebu socijalističkog humanizma. Wilsonova argumentacija polazi od toga da upotreba dijalektike vodi do totalitarizma, tj. do Staljina.

Hartman se suprotstavlja tom argumentu ističući da je Wilson krivo razumio Hegela, kao i samu dijalektiku. Hartman sam priznaje da nije stručnjak za Hegela, dok slična pozicija nije omela Wilsona da u potpunosti odbaci ono što nije u potpunosti razumio. Na to upućuje i jedna Wilsonova korespondencija iz 1937. u kojoj navodi da ima problema s razumijevanjem historijskog materijalizma (odnosno, u tadašnjoj modi: dijalektičkog materijalizma), kao i s njemačkom filozofijom općenito. Louis Menand, u predgovoru izdanja iz 2003. navodi: „Nikada nije uspio shvatiti… Wilson nije imao pojma o čemu govori“ (str. xiv).

Hartman, za razliku od Wilsona, a uz pomoć stručnjaka za Hegela koji je bio jedan od sudionika rasprave na Sveučilištu Belmont, ističe da upotreba dijalektike ne vodi do determiniranog shvaćanja povijesti, te u krajnosti do totalitarizma, kako je to Wilson shvaćao. Već da je uz pomoć dijalektike moguće tek iščitati povijesni trenutak, no ne i odrediti u kojem smjeru će se povijest, tj. sadašnjost kretati. Tu kretnju određuje ljudska aktivnost koja nije određena povijesnim zakonima.

Odbacivanjem dijalektike i Marxovog materijalizma Wilson nije u doba antikomunizma i Hladnog rata odbacio socijalističke ideje – za razliku od recimo Jamesa Burnhama, američkog filozofa i političkog teoretičara, a to ga, prema Hartmanu, čini jednim od izuzetaka, ali i još jednim razlogom da se njegova knjiga uzme u ruke. Hartman To the Finland Station stavlja uz bok ostalih klasika inspiriranih Marxom iz tog vremena, recimo Black Reconstruction in America (1935) W. E. B. Du Boisa i The Black Jacobins (1938) C. L. R. Jamesa, čiju aktualnost i relevantnost razrađuje u zasebnom tekstu. Čitalačka publika u SAD-u sve je te naslove u obimnijoj mjeri prigrlila tek padom makartizma, u jednoj novoj fazi borbe za socijalna i građanska prava.

Marko Pustaj

* Edmund Wilson, To the Finland Station: A Study in the Writing and Acting of History (New York: Harcourt Brace and Co., 1940); Finska stanica – kolodvorska stanica u Petrogradu, najpoznatija po tome što se kroz nju V. Lenjin vratio iz egzila 16. travnja 1917. godine.
** Tokom boravka obolio je od šarlahne groznice i zamalo umro u bolnici u Odesi.
*** Taj posjet je, između ostaloga, rezultirao s Travels in Two Democracies.

1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune

Pozivanja Ruske revolucije na Parišku komunu

Pariška komuna slomljena je 28. V. 1871. Već 30. V. 1871. Marx je na Generalnom vijeću Prve internacionale ističe kao prvu socijalističku revoluciju (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=46707). Brojni povjesničari naglašavali su značenje Pariške komune za Rusku revoluciju – od Lenjinovih članaka (1908, https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1908/mar/23.htm; 1911, https://www.marxists.org/history/etol/newspape/themilitant/1932/no12/lenin.htm) do revolucionarnog kontinuiteta na koji su se pozivali: „Po idealima kojima su se rukovodili, boljševici su se osjećali baštinicima svega onoga najnaprednijeg što je proizvela ljudska misao. Veliki povijesni događaji što su se za mjeseci njihove pobjede stalno spominjali bili su francuska revolucija i Pariška komuna.“ (G. Boffa, Povijest Sovjetskog Saveza, Opatija 1985, sv. I, 57); „Začetnici Ruske revolucije bili su duboko impresionirani – moglo bi se reći, čak i opsjednuti – poukama Francuske revolucije, revolucijâ 1848. i Pariške komune 1871. godine“ (E.H. Carr, Što je povijest?, Zagreb 2004, 56).
Taj je kontinuitet jugoslavenska socijalistička revolucija zatim povlačila sve do sebe. Primjerice Mile Joka, koji je opširno objavljivao o Francuskoj revoluciji, priredio je 1959. knjigu Diktatura proletarijata: Pariska komuna i Oktobarska revolucija (izabrani izvori).
Kao vizualni materijal pozivanja Ruske revolucije na Parišku komunu jest i boljševički plakat iz 1921. o mučenicima Pariške komune koji uskrsavaju pod crvenom zastavom Sovjeta.
Zanimljiv je i sovjetski film – jedan od filmova snimljenih povodom desetogodišnjice Oktobarske revolucije – “Novi Babilon” iz 1929. koji izravno tematizira povijest Pariške komune (http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1243).

Branimir Janković

Screenshot from 2017-05-30 01:21:11Screenshot from 2017-05-30 01:26:38Screenshot from 2017-05-30 01:26:52Screenshot from 2017-05-30 01:26:58Screenshot from 2017-05-30 01:27:06Screenshot from 2017-05-30 01:27:59Screenshot from 2017-05-30 01:30:29Screenshot from 2017-05-30 01:30:35Screenshot from 2017-05-30 01:31:58Screenshot from 2017-05-30 01:32:31Screenshot from 2017-05-30 01:32:58Screenshot from 2017-05-30 01:34:19Screenshot from 2017-05-30 01:35:02Screenshot from 2017-05-30 01:35:27Screenshot from 2017-05-30 01:35:36Screenshot from 2017-05-30 01:36:37Screenshot from 2017-05-30 01:36:39Screenshot from 2017-05-30 01:36:42Screenshot from 2017-05-30 01:36:44Screenshot from 2017-05-30 01:37:47Screenshot from 2017-05-30 01:38:10Screenshot from 2017-05-30 01:38:23Screenshot from 2017-05-30 01:38:35Screenshot from 2017-05-30 01:38:49Screenshot from 2017-05-30 01:39:39Screenshot from 2017-05-30 01:39:44Screenshot from 2017-05-30 01:39:47Screenshot from 2017-05-30 01:39:50Screenshot from 2017-05-30 01:39:54Screenshot from 2017-05-30 01:39:59Screenshot from 2017-05-30 01:40:14Screenshot from 2017-05-30 01:40:22Screenshot from 2017-05-30 01:40:46Screenshot from 2017-05-30 17:26:23Screenshot from 2017-05-30 01:44:27Screenshot from 2017-05-30 01:45:47Screenshot from 2017-05-30 01:45:52Screenshot from 2017-05-30 01:46:15Screenshot from 2017-05-30 01:46:39Screenshot from 2017-05-30 01:46:48Screenshot from 2017-05-30 01:46:52Screenshot from 2017-05-30 01:46:55

 

Jedna refleksija o Komuni

O percepciji iskustva Pariške komune u boljševičkom rukovodstvu poseban trag ostavio je Trocki, posebno u zapisu Terorizam i komunizam (1920), a naročito poglavlju “Pariška komuna i sovjetska Rusija”. Djelo je reakcija na pamflet (“učeni paskvil”) Karla Kautskog, patrijarha njemačke socijaldemokracije i čuvara marksističke ortodoksije, čiji utjecaj na Lenjina prije revolucije nije bio beznačajan (o tome više kod Larsa T. Liha, jednog od vodećih suvremenih lenjinologa, koji rusku socijaldemokraciju situira i interpretira na pozadini njezine matice, kao kontrapunkt onima koji prenaglašavaju nativistički moment, primjerice Nečajeva i Černiševskog). Kautsky je sada nastupao kao jedan od glavnih kritičara boljševičke inicijative, u Lenjinovom prijevodu same proleterske stvari (“renegat Kautsky”).
Trocki već u uvodu persiflira Kautskijevu “rad je započet prije godinu dana ali je obustavljen zbog rezultata revolucije od 9. studenog; naime, Revolucija mi je zadala druge obaveze osim samog teorijskog i povijesnog istraživanja. Tek protekom nekoliko mjeseci mogao sam se djelu vratiti kako spada, s povremenim prekidima, te završiti knjigu” (Terorizam i komunizam: prilog prirodnoj povijesti revolucije, Charlottenburg, lipanj 1919): “Rad na knjizi bio je započet u vrijeme ogorčenih bitaka s Denikinom i Judeničem i više puta je bio prekidan zbog događaja na frontu. Tih veoma teških dana, kada su bila pisana prva poglavlja, svu pažnju Sovjetske Rusije zaokupljali su čisto vojni zadaci. […] Monstruozne tvrdnje Kautskog da su ruski radnici tobože nesposobni za radnu disciplinu i samoodricanje, mogli smo na početku rada na ovoj knjizi – nekako prije jedne godine – pobiti pretežno ukazivanjem na visoku disciplinu i borbeno junaštvo ruskih radnika na bojištima građanskog rata.” (Terorizam i komunizam, Moskva, 29. svibnja 1920).
Arno Mayer, jedan od bitnijih autora iz polja revolucionarne komparatistike (usp. The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions, Princeton, PUP, 2000) motiv Komune varira u odnosu na elementarne činjenice boljševičkog iskustva: odnos grada i sela (centra/centara i provincije), pitanje nasilja pri preuzimanju (i zadržavanju) vlasti (diktatura, demokracija), logiku građanskog rata i pravodobnu (re)orijentaciju unutar vanjskog rata, itd.
U master-studiji revolucionarne epohe (A People’s Tragedy: The Russian Revolution 1891-1924, London, Jonathan Cape, 1996) Orlando Figes naglasak stavlja na komunarski motiv izolacije, odsječenosti, pitanje prehrane, snabdijevanja, tako urgentno boljševicima, gradskim momcima i djevojkama. Urbana kriza s proljeća 1918. vodila je do opsesivnih komparacija s iskustvom Pariške komune; bijeg radnika na selo, štrajkovi i protesti zbog nestašica kao simptomi kolapsa nove vlasti doveli su do krajnjeg zaoštravanja – Rata za žito: konfiskacija, monopola, povojničenja industrije, obuzdavanja šverca – ratnog komunizma. Koji je, unatoč dosezima aktera iz odgovora Trockoga Kautskome, toliko iscrpio zemlju i narod (ali i privredu) da je teško bilo izlaza van (ništa manje dubioznog) NEP-a.
Inače, Trocki, glava Crvene armije, na gore spomenute motive iz revolucionarne komparatistike odgovara terenski, živo i žestoko:

Široka usporedba Komune sa Sovjetskom Rusijom Kautskome je zatrebala samo da okleveta i ponizi živu i pobjedonosnu diktaturu proletarijata u korist pokušaja diktature koji pripada već prilično dalekoj prošlosti. (Iz revolucije, Rijeka, Otokar Keršovani, 1971, 193)

Neprestana trogodišnja borba petrogradskih radnika – isprva za preuzimanje vlasti, a zatim da je očuva i učvrsti – predstavlja izuzetan ljetopis kolektivnog herojstva i samoprijegora usred neviđenih muka gladovanja, smrzavanja i vječnih opasnosti. Kautsky, što će nam postati jasno u drugom jednom kontekstu, za usporedbu sa cvijetom komunara uzima najmračnije elemente ruskog proletarijata. On se i u tom pogledu ne razlikuje od buržoaskih sikofanata kojima su se mrtvi komunari uvijek činili daleko privlačnijima od živih.
Petrogradski proletarijat došao je na vlast četiri i po desetljeća poslije pariškog. Ovo razdoblje pružilo nam je goleme prednosti. Obrtničke sitno-buržoaske značajke starog, a dijelom i novoga Pariza potpuno su strane Petrogradu, središtu najkoncentriranije industrije na svijetu. Ova posljednja okolnost neobično nam je olakšala agitaciju i vršenje organizacije, kao i uspostavljanje sovjetskog sistema. (Isto, 205)

Marx je uoči preokreta savjetovao komunarima stvaranje organizacije, a ne ustanak! (192)

Naš proletarijat nije imao ni u dalekoj mjeri tako bogate revolucionarne tradicije kao francuski proletarijat. Ali zato je u sjećanju starijeg naraštaja naših radnika prije početka sadašnje revolucije bilo još i suviše svježe veliko iskustvo iz 1905. godine, njezini neuspjesi i nenaplaćeni dug osvete. (205)

Da Pariška komuna nije pala, već da se održala u neprestanoj borbi, nema nikakve sumnje u to da bi ona bila prisiljena poduzimati sve oštrije i oštrije mjere radi ugušivanja kontrarevolucije. Doduše, pri tome Kautsky ne bi bio u mogućnosti suprotstavijati humane komunare nečovječnim boljševicima. Ali i Thiers ne bi, vjerojatno, mogao izvršiti svoj monstruozni pokolj pariškog proletarijata. (196)

Drug Lenjin bio je već tumačio Kautskom da su pokušaji da se Komuna prikaže kao izraz formalne demokracije obično teoretičarsko šarlatanstvo. Komuna je po tradiciji po zamisli svoje rukovodeće političke stranke, blankista, bila izraz diktature revolucionarnog grada nad zemljom. […] Činjenica da je u Parizu vlast bila izabrana na temelju općih izbora ne zasjenjuje drugu, daleko važniju činjenicu: vojne operacije Komune – jednog grada protiv seljačke Francuske, tj. protiv cijele zemlje. Da bi zadovoljili velikog demokrata Kautskog, revolucionari Komune trebali su prethodno ispitati preko općih izbora cjelokupno stanovništvo Francuske hoće li im ono dopustiti da ratuju s bandama Thiersa. (199)

Komuna je bila živa negacija formalne demokracije jer je u svom punom razvoju označavala diktaturu radničkog Pariza nad seljačkom zemljom. Ova činjenica dominira nad svim ostalim činjenicama. (203)

Vođenje rata nije bilo jaka strana Komune. I upravo je zato doživjela poraz. I kakav nemilosrdan poraz! (207)

Za borbeno spremnu armiju bio je prije svega potreban centraliziran i preciziran zapovjednički aparat. Tome u Komuni nije bilo niti spomena.
Vojna uprava Komune bila je, po riječima jednog autora, poput zamračene sobe gdje su se svi sudarali. Kancelarija ministarstva bila je puna oficira, običnih gardijaca koji su zahtijevali da im se dade municija, živež; koji su se žalili što im ne dolazi smjena. Otpravljali bi ih u komandaturu…
„Jedni bi bataljoni ostajali u rovovima po 20 i po 30 dana, dok bi drugi bili stalno u rezervi… Ova je nebriga ubila gotovo svu disciplinu. Odvažni ljudi uskoro su zaželjeli da ovise jedino o sebi; drugi su izbjegavali vršenje službe. Jednako su postupali i oficiri: jedni bi napuštali svoje položaje da pomognu susjedu na kojega se osula paljba, drugi bi odlazili u grad…” [„Pariška komuna 1871. godine”, P. L. Lavrov, 1919, str. 100].
Takav režim nije mogao ostati nekažnjen: Komuna je bila ugušena u krvi. Ali na ovo Kautsky ima predivnu utjehu:
„Vođenje rata – govori on klimajući glavom – uopće nije jaka strana proletarijata” (str. 76). (206)

Brod Kautskoga gradi se za ribnjake i mirne zatone, a nipošto ne za otvoreno more ni za burna vremena. Ako je taj brod napukao, počeo propuštati pa sada sretno tone na dno, onda je tome kriva bura, prekomjerna količina vode, preveliki valovi i niz drugih nepredviđenih okolnosti, za koje Kautsky nije namijenio svoje velebno plovilo.
Međunarodni proletarijat vidio je svoj cilj u osvajanju vlasti. Nezavisno od toga da li građanski rat „općenito” ulazi u neizostavne atribute revolucije, ostaje činjenica da je proletersko gibanje, barem u Rusiji, Njemačkoj, u dijelovima bivše Austro-Ugarske, poprimilo oblik žestokog građanskog rata, i to ne samo na unutrašnjoj nego i na vanjskoj fronti. (207)

Ovdje je učinjen divovski korak naprijed u usporedbi s Komunom. Ovo nije odreknuće od Komune jer tradicije Komune nisu u njezinoj bespomoćnosti – nego nastavak njezina djela. Komuna je bila slaba. Da bismo dovršili njezino djelo, mi smo postali snažni. (207-208)

U ožujku 1921. ugušena je pobuna revolucionarnih maksimalista, kronštatskih mornara. Brod Petropavlovsk postao je Marat, a Sevastopolj – Pariška komuna.

Stefan Treskanica

trotsky_rykov_droz
Moskva, srpanj 1920: Trocki, Rikov i Jules Humbert-Droz, Drugi kongres Kominterne

Matvejevićeva Rusija: fragmenti epistolara (I)

Pisac kojem ne znam imena prišao mi je i poljubio me. Djevojka koja je sjedjela uz mene ustala je i zaplakala: »Neka vas bog čuva, Predraže Vsevolodiču!« Zbunio sam se. Bili su to prvi dani moga boravka u Rusiji. Prvi sam put u Sovjetskom Savezu. Nevježa.
Kad sam se vratio u hotel, primijetio sam da su mi otvarali kovčeg i prekapali po stvarima; papiri na kojima bilježim ove dojmove s puta nisu poredani onako kako sam ih ostavio. Imat će muke netko u policiji s mojim rukopisom. Ubuduće više ću paziti.
(Jasnaja Poljana, 30. lipnja 1972.)

***

Objedujemo u blizini, u malom folklornom restoranu podignutom pokraj živopisna pruda. Konobarica, lijepa žena tridesetih godina s dugom plavom kosom, odbija napojnicu. Takve mi geste na trenutke vraćaju povjerenje. Povjerenje u što? – pitam se. Stižemo u Moskvu »bez incidenta«, kaže, smješkajući se, naš pratilac. U svakodnevnom govoru mnogo je takvih natruha vojnog i partijskog jezika. Navikavam se na »sovjetsko-ruski«.
(Jasnaja Poljana, 30. lipnja 1972.)

***

Nijedna se evropska književnost nije tako dijelila kao ruska. Došlo je najprije do rascjepa između književnosti prije i poslije revolucije, zatim unutar jedne i druge, između one revolucionarne i »kontrarevolucionarne« te one koja je ostala u zemlji i one koja je »emigrirala«. Dio pisaca bio je uz sovjetsku vlast, drugi joj se dio suprotstavio. Razvila se režimska literatura i ona koja se pokušavala distancirati od režima, službena i neslužbena, »socijalistički realizam« i »nešto drugo«.
(Moskva, 4. srpnja 1972.)

***

Govorili smo jedan drugom, još jednom, o tome kako je inteligencija bila neka vrsta raskola, monaška bratovština, sekta. Njezin se položaj teško može usporediti s onim u Zapadnoj Evropi. Krajnji izbori inteligenta bili su, na jednoj strani, pasivnost i verbalizam, oblomovščina i »suvišni ljudi«, na drugoj anarhija ili nihilizam, narodnjaštvo ili revolucija. Izostalo je, uz ostalo, »pravo kao društvena vrijednost«. Dio inteligencije smatrao je da su moralne vrijednosti dovoljno djelatne same po sebi. U tome se nisu bitno razlikovali slavofili i zapadnjaci. Ni njihov odnos prema Rusiji nije onoliko različit koliko se obično prikazuje. Slavofili su na nju gledali »kao na majku«, zapadnjaci »kao na dijete«? Dodajem toj poznatoj formuli: kao na dijete kojem je potreban nadzor, ponekad i kazna. Za stvaranje istinske nacionalne svijesti valjalo je prevladati i slavenofilstvo i zapadnjaštvo, nadići sukob među njima. Znam da uopćavanja ove vrste ne mogu obuhvatiti brojne pojedinačne pojave, ali bez mišljenja u općim razmjerima nema povijesnog mišljenja. Kako misliti povijest Rusije? »Inženjeri duša« nisu nam ponudili odgovor na to pitanje.
(Moskva – Lenjingrad, 5. srpnja 1972.)

***

U Ermitažu sam bio kratko, u pratnji voditeljice iz Saveza pisaca, lijepe i inteligentne djevojke Ale Konstantinovne Borisove.
(Lenjingrad, 5. srpnja 1972.)

***

Na Univerzitetu Lomonosova držim predavanje o Miroslavu Krleži. Nastojim proturiti stanovite podatke o »sukobima na ljevici« tridesestih godina, o »trockizmu«, »nadrealizmu« itd. Ovdašnji studenti nikad nisu ništa čuli o tome. To su tabu-teme. U vrijeme revolucije maštalo se kako će univerzitet postati glavno stjecište ideja i rasprava, središnje mjesto odgoja i obnove. Što se sve obećavalo u ime Revolucije! […]
Nastojim odgonetnuti što znače kratice CEKEBU, GIHL, VUFKU, GLAVBUM, SLON[.]
Uzalud tražim neka djela iz prošlog stoljeća, čiji su autori inače smatrani »progresivnim kritičarima« carske epohe. »Filozofska pisma« Čadajeva nisu, čini se, izdavali već možda desetljećima. Pitao sam u ne znam koliko antikvarijata, nigdje ih nema. Partiji ne odgovara da publika čita kritičke opaske iz 1836[.]
(Moskva, 10. studenoga 1973.)

***

Na Krimu je deset stupnjeva iznad nule, u Moskvi minus sedam. Oblaci se mjestimice razilaze. Nadletjeli smo Crno more. Ugledao sam ga: Thalassa! Danas je, pod tamnim nebom, doista crno. U avionu su putnici iz raznih krajeva. Svi govore ruski. Rusifikacija? Možda, ali kako drukčije komunicirati u zemlji s toliko naroda? […]
U Rusiji odavno postoji kult same riječi ruski. Ruski narod mi se čini previše iscrpljen i denacionaliziran da bi danas mogao »gušiti« druge narodnosti. Ne treba mu pripisivati osvajački karakter sovjetske ideologije i politike, koje su zapravo najviše pridonijele njegovoj vlastitoj iscrpljenosti i denacionalizaciji.
Teško je odrediti što je uopće ruski nacionalizam. Je li to bio nacionalizam u pravom smislu riječi ili tek jedan oblik ruskosti? Solovjov je vjerovao da rusku nacionalnu ideju karakterizira »samoodricanje«. »Nacionalizam je u nas uvijek izgledao kao nešto ne-rusko«, zapisao je Berdjajev. To naravno ne isključuje ponašanje »slona u staklani«, neuviđavnost velikih spram malih, kao i preosjetljivost manjih spram svega što čine oni koji su imalo veći. Ali slon bi u ovom slučaju bio narod, ne nacija. Je li se ruska nacija rastopila u »sovjetskom narodu«? Donekle možda jest. Više nego druge nacije, do te mjere da se rusko i sovjetsko, kad se gledaju izvana, često poistovjećuju. Današnji ruski nacionalizam izgleda prilično raspršen, sporadičan, neodređen. On nije pokret u društvu, jedva je stanje duha. Motivira ga osjećaj da se mnogo izgubilo, gotovo sve, da su Rusi pretrpjeli više nego drugi. Je li govor o gubitku i trpljenju isto što i nacionalizam? Može biti, osobito ako postane opsesivan i nametne se u odnosu prema drugima. […]
Nacionalizam koji stvara naciju, na jednoj strani, nacija koja stvara nacionalizam, na drugoj – ni jedno ni drugo nije tipično za Rusiju. Ona je izvan takvih shema, »umom se ne da obuhvatiti« (pjeva Tjutčev). Što se tiče odnosa Rusije i Ukrajine, ne znam kako bi se one mogle potpuno odvojiti jedna od druge. Kijevskaja Rus im je bila zajednička. Dio naroda ima više regionalnu svijest nego nacionalnu: hohli su s juga, kacapi sa sjevera. Zapadni i istočni dijelovi Ukrajine ne gledaju jednako na te podjele. Hoće li na azijske narode SSSR-a utjecati buđenje pan-islamizma u svijetu? Vlast u ovom času drži sve pod poklopcem.
(Opet u Odesi, 25. studenoga 1973.)

***

Opet sam u Moskvi, ponovno u hotelu »Rusija«. Gledam još jednom na televiziji prijenos Brežnjevljeva povratka iz Indije. Drži govor na aerodromu Vnukovo. Teško izgovara riječi, jezik mu se zapliće, kao da je pio. Ljubi se u usta s vrhuškom koja ga je dočekala. Da, u usta. To je – kažu – stari, narodni običaj. Televizija ponekad angažira glumca da pročita referat generalnog sekretara partije. Toliko se politički jezik istrošio i postao neuvjerljiv, da ga se mora spašavati efektima: mlad glumac, lijep glas, dobar izgovor, sve to skupa stvara drukčiji dojam. Dotle su došli!
Radim opet u Biblioteci Lenjina. Razvrstan sam kao njihov akademik zahvaljujući doktoratu na Sorbonnei. Sovjetska hijerarhija: imam zaseban veliki stol, pomaže mi knjižničarka u specijalnoj čitaonici broj 1, svi mi izlaze ususret. Listam časopise iz razdoblja prije revolucije i neposredno nakon nje. Zanima me kako se nacionalistički pojam tendencije iz XIX. stoljeća pretvorio u komunističku partijnost. Prebirem po godištima mjesečnika »Krasnaja Nov«, koji je pokrenuo Voronski 1921. godine. Suradnici su Buharin, Piljnjak, Ivanov, Babelj, Trocki, Lenjin u prvom godištu, Sejfulina, Lunačarski, Jesenjin, Majakovski. To se ne da usporediti sa sivilom današnjih sovjetskih časopisa! Pratim polemike iz 1925. godine: »Na izvorima trockizma«. Tad je još bilo moguće odgovoriti na napade…
Dana 3. XII. bilježim karakterističan incident. Predajem tekstove službi za umnožavanje. Dosad je to išlo brzo i jednostavno. Zatražio sam, uz ostalo, kopiju jednog Buharinova članka. »Ovo ne može« primjećuje knjižničar. Inzistiram, ali ne pomaže. Tražim da me primi direktor odjela. Lenjin je, u testamentu, govorio o Buharinu kao »miljeniku partije«. Vi u Lenjinovoj biblioteci ignorirate samoga Vladimira Iljiča (kažem baš tako, Iljiča, kako oni govore). »Mi imamo svoja pravila, tovarišč Matvejevič«. Uzimam prvi broj časopisa »Krasnaja Nov« u kojem Lenjin piše da je Buharin »izuzetno obrazovani marksistički ekonomist« (juni 1921.). »Buharin nije rehabilitiran«.
[…]
Hoće li napokon Rusija pobijediti samu Rusiju, onakvu kakva je bila? To se pitanje postavlja otkad postoji ova zemlja.
[…]
Pismo sam poslao u Odesu, na adresu Natalije Mihailovne Meškove, tjotje Tusje, s molbom da ga proslijedi Pjotru. Moskvu sam napustio 5. prosinca 1973. Odlazim opet s aerodroma Šeremetjevo. Avion kasni zbog magle. Snijeg je zameo piste.
Ruska zima.
(Moskva, 1. prosinca 1973.)

***

Pitam se tko zna po koji put kad je sve to počelo, iz čega je proizišlo, koje su prve greške: istjerivanje iz SSSR-a intelektualaca koji nisu podržali revoluciju, zabrana opozicije i opozicione štampe, raspuštanje Ustavotvorne skupštine, Brest-Litovsk, Kronštat, Lenjinova smrt te, na kraju krajeva, sama Oktobarska revolucija i sve ono što sama u sebi nije uspjela odstraniti? Teško je reći što je tu uzrok, što posljedica, jedno se lako zamjenjuje drugim.
(Taškent, 29. rujna 1976.)

***

Okudžava nerado govori o Solženjicinu. Ne voli »vjernike s mašinkom u ruci«.
(Moskva 1. listopada 1976.)

 

Pisma s puta po Rusiji slao sam čovjeku koji se rodio u Odesi na početku prošloga stoljeća. Po porijeklu Ukrajinac, Rus po jeziku i kulturi, istodobno kršćanin i ekumenist, nije bio ni »bijeli« ni »crveni«. Gajio je stanovitu simpatiju prema menjševicima, koju nije isticao. Bojao se nemira u svojoj zemlji, poznavao ju je, predosjećao je njezinu nesreću. Emigrirao je kad mu je bilo dvadeset godina. Otplovio je s Krima prema Turskoj, s Bijelom gardom koja se povlačila pred Crvenom armijom. U Istambulu je napustio carsku vojsku i krenuo u kraljevsku Jugoslaviju. Tu se zaljubio, oženio, ostao. Emigraciju je prihvatio kao sudbinu. Nije se zavaravao tlapnjama emigranata. Osjećao se kao građanin svijeta kojeg je svijet lišio domovine. Ostao je stranac premda je sve činio da to ne bude. Pitao se što je ostalo i što će ostati od Rusije u Sovjetskom Savezu. Vsevolod Nikolajevič Matvejevič moj je otac.
Dio ovoga epistolara čitao je 1972. godine u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici, operiran od raka, s kanilom koja mu je derala grlo. Nije govorio, slabo je čuo, mogao je još čitati, sve do smrti. Pisao sam mu i slao prva pisma iz ove knjige. Na povratku s puta po SSSR-u, pričao sam mu o svemu što sam vidio: o zemlji u kojoj se rodio i koju nije prestao voljeti, o njegovim najbližim koji su ostali u njoj i stradali. Od njega sam naučio ruski jezik. Zavolio sam Odesu o kojoj mi je pričao, more oko nje, Krim.
Neka je pisma čitao Danilo Kiš, dok je radio na knjizi »Grobnica za Borisa Davidoviča«. Zanimali ga logori u SSSR-u, izgubio je oca u Auschwitzu. Nekoliko odlomaka pročitao sam (ili prepričao) Miroslavu Krleži. On me prekidao: bilo mu je neugodno slušati o tome. Volio je Rusiju, nadao se da će se ona trgnuti, trpio je zbog nje.
Dugo nisam mogao objaviti pojedina pisma: bilo je opasno za one koji se u njima spominju, koji su tamo ostali. Opisao sam svoja putovanja u Rusiju i Ukrajinu, u evropski i azijski Sovjetski Savez: moja očekivanja suočavala su se sa stvarnošću, iluzije s istinom.

Preuzeto iz: Predrag Matvejević, Istočni epistolar: inteligencija i disidencija, Zagreb: VBZ & Bulaja naklada, e-izdanje, 2016.

U prilogu su nekrolozi Predragu Matvejeviću, Nenada Ivića i Bore Ćosića, uz tekst-posvetu Sinana Gudževića.

http://www.portalnovosti.com/zivot-je-za-njega-bio-skucen
http://www.danas.rs/kultura.11.html?news_id=337988&title=Neravnopravni+boj+sa+silama+nemerljivim
http://www.portalnovosti.com/ime-zemlje-italije-1

Priredio i odabrao: Stefan Treskanica