Iako se prigodom smrti Slavka Goldsteina nezaobilazno spominjao i njegov važni izdavački i urednički rad, njega je moguće dodatno produbiti prikazivanjem nevelike, ali značajne revolucionarne i sovjetske dionice tog bitnog opusa. Naime, kada je 1970. godine pokrenuo izdavačku kuću Liber (koja je od 1975. nosila naziv Sveučilišna naklada Liber), Goldstein je kao njezin direktor 1970-1983. godine objavio Deutscherovu biografiju Trockog, Mićunovićeve Moskovske godine (1956-1958), Sibirski pečat Oreškog i Nikolića, Koestlerovo Pomračenje o podne i u ediciji „Ruski roman u 10 knjiga“ važne romane o revolucionarnoj i poslijerevolucionarnoj Rusiji.
Uopće je tema revolucionarnog izdavaštva vrlo zanimljiva i vrijedilo bi ju otvoriti povodom stogodišnjice Ruske revolucije. U slučaju Jugoslavije, osim brošura i knjiga – među njima i putopisa, već spominjanih na Oktobarici – koji su objavljivani od izbijanja revolucije te tijekom 1920-ih i 1930-ih godina, treba imati u vidu i same izdavače koji su ih tiskali. Primijenimo li pristup nazivan „povijest knjige“ na problematiku recepcije i aproprijacije Ruske revolucije moguće se na toj osnovi usmjeriti na: 1) tekstove, knjige i autore koji su prevođeni i objavljivani; 2) izdavače, izdavačke kuće i edicije u kojima su objavljivani; 3) čitateljsku publiku koja ih je čitala i načine na koje je reagirala na njih.
Što se tiče područja izdavaštva, izdvojit ću za ovu prigodu Milana Durmana (1902-1941), uključenog u komunistički pokret, koji 1930-ih „preuzima časopis Književnik oko kojega se okupila skupina tzv. socijalne literature“ (Krležijana). Kao prevoditelj preveo je za razne izdavače 1930-ih godina sljedeće knjige: Max Beer, Opća historija socijalizma i socijalnih borbi (s B. Adžijom); D. B. Rjazanov, Knjiga o Marxu; G. Plehanov, Umjetnost i socijalni život; P. Kropotkin, Francuska revolucija; M. Pokrovski, Povijest Rusije (s B. Adžijom); I. Silone, Fašizam. Prethodno je 1920-ih za izdavača Progres iz Zagreba preveo i napisao predgovore knjigama Preteče socijalizma i Šta je vidjelo 58 njemačkih radnika u Rusiji?: izvještaj njemačke radničke delegacije o svom boravku u Sovjetskoj Rusiji od 14. jula do 28. augusta god. 1925. U literaturi se navodi da je „poginuo za njemačkog bombardiranja“ Sarajeva u travnju 1941. godine (Hrvatski biografski leksikon).
Spomenut ću i nakladnika i knjižara Đorđa Ćelapa (1892-1949) koji je 1937. objavio Povratak iz SSSR-a A. Gidea i 1940. Putovanja po Sovjetskom Savezu A. Cesarca. Ustaše su ga uhitile u travnju 1941. godine i zatim internirale. Njegov sin Branislav Ćelap postao je nakon Drugog svjetskog rata urednik Izdavačkog poduzeća „Prosvjeta“. To je u određenoj mjeri usporedivo sa Slavkom Goldsteinom čiji je otac Ivo imao poznatu knjižaru – lijeve orijentacije – u Karlovcu (uhićen je i ubijen 1941. godine), što je zasigurno i Slavka usmjerilo prema izdavaštvu. Međuratno lijevo izdavaštvo svakako je zanimljiva tema, koju sam ovdje tek spomenuo, kao što kratko upućujem na knjigu Ljubomira Durkovića Jakšića Jugoslovensko knjižarstvo 1918-1941. (Beograd 1979).
Izdavač Liber objavio je brojne knjige važne za hrvatsku kulturu, kao i one koje su prijeporno dočekivane u javnosti ili su se bavile osjetljivim temama poput Sukoba na književnoj ljevici S. Lasića, Ustaša i Nezavisne Države Hrvatske F. Jelić-Butić, Četnika u Drugom svjetskom ratu J. Tomasevicha i niza drugih. Među njima se nalazi i dio knjiga o Ruskoj revoluciji i Sovjetskom Savezu. Bez obzira bile kontroverzne ili ne, sve knjige koje su objavljivane o revolucionarnoj/sovjetskoj Rusiji osim što svjedoče o određenom odnosu prema Sovjetskom Savezu potvrđuju isprepletenost povijesti knjige s poviješću kulture, društva i politike.
Pomračenje o podne
Sovjetsku dionicu svoga opusa Liber otvara 1972. godine prijevodom poznate knjige Arthura Koestlera Pomračenje o podne (izvorno objavljene u Engleskoj 1940. godine). Izbor knjige pokazuje profiliranje prema onim izdanjima koja su kritična prema sovjetskom tipu komunizma i u određenoj mjeri kontroverzna. Izdavač u „Predgovoru hrvatskom izdanju“ ističe poznatost tog književnog djela koje je u međuvremenu postalo klasično te je ujedno i „vjerodostojno historijsko svjedočanstvo“ o Moskovskim procesima (označenima u predgovoru kao „najnakazniji izdanak staljinističkih deformacija“). Predgovor poduzima tada uobičajeno razlikovanje kako bi se djelo recipiralo samo kao kritika staljinizma, ali ne i socijalizma u cjelini:
„Ako Koestler igdje griješi prema povijesti, onda je to samo u rijetkim aluzijama iz kojih bi se moglo shvatiti da on 1940. godine osim staljinizma nije vidio druge putove za ostvarenje socijalističkih ideala. U takvim ga je pretpostavkama demantirao povijesni razvoj, među ostalima i razvoj jugoslavenskog socijalizma, što je vjerojatno shvatio i sam Koestler kad je početkom i sredinom pedesetih godina prilično promijenio neke osnovne orijentacije u svojoj esejistici i publicistici.“
Biografija Lava Davidoviča Bronštejna-Trockog
Kasnije će u suradnji s izdavačkom kućom „Otokar Keršovani“ iz Rijeke Sveučilišna naklada Liber objaviti 1975-1976. godine trosveščanu Biografiju Lava Davidoviča Bronštejna-Trockog (Naoružani prorok; Razoružani prorok; Prognani prorok) povjesničara Isaaca Deutschera. Iako će izdavač Globus 1977. godine objaviti prijevod Deutscherove političke biografije Staljina, Trocki je tada ipak bio kontroverznija tema jer je bio pod optužbom, ali i jer je kontinuirano korišten kao optužba upućena drugima. O tome govori izdavačeva „Uvodna napomena“:
„Stoga odiozni sistem smišljenog krivotvorenja povijesti, razrađivan i provođen do minucioznih detalja od kojih istinoljubivog čovjeka podilazi jeza ili obuzima mučnina, svakako moramo smatrati jednom od najtežih hipoteka što ih je staljinistička era ostavila socijalističkom pokretu za buduće iskupljenje. Pisale su se povjesnice, udžbenici i enciklopedije, i obnovljena su izdanja izlazila kao na tekućoj vrpci da bi netko u jednome izdanju bio antifašistički heroj, a u narednom preko noći ‘gestapovsko-fašistički lakej’; da bi netko drugi bio najprije veliki predvodnik revolucije, a već u narednom izdanju njen najgori izdajnik; ili da bi netko treći od bivšeg nespomenutog statista revolucije ili otadžbinskog rata odjednom iskrsnuo kao njen veliki organizator ili viđeni junak. Najgore je u tim prekrajanjima povijesne istine prošla Oktobarska revolucija za koju se prema oficijelnim povijestima zaista više ne zna kako je mogla izvojevati pobjedu kad su svi njeni duhovni začetnici i organizatori, osim malobrojnih iznimaka, i svi glavni vojskovođe i komandanti armija, uz izuzeće dvojice ili trojice, bili notorni izdajnici, sluge neprijatelja i špijuni.“ (str. VIII-IX)
Sam Trocki predstavljen je sljedećim riječima:
„U kapitalnoj ‘Historiji marksizma’ Predraga Vranickog vrlo je odmjereno procijenjeno mjesto Trockoga kao marksista, revolucionara, izopćenika i tragično zabludjele ličnosti u povijesti socijalističkog pokreta. Našem je čitaocu dakle već odavno jasno da Trocki nije bio ‘agent imperijalizma’, ‘špijun’, ‘plaćeni saboter revolucije’ kako ga je prikazao Staljinov ‘Kratki kurs historije SKP(b)’, kao što znamo da nije bio niti ‘jedini pravi nastavljač Lenjinovih ideja’, kako su ga željeli prikazati njegovi malobrojni sljedbenici. U eri kad inzistiramo na oslobođenju rada i oslobađanju čovjeka kroz oslobođeni rad, naravno da ne možemo naći simpatija za njegove apologije terora i raznih prinuda nad čovjekom, najmanje za njegovu apologiju prinudnog rada (…). To ne umanjuje našu želju i potrebu da saznamo punu istinu o Trockome. Naprotiv.“ (str. X)
Za povjesničara Isaaca Deutschera (1907-1967) ističu se njegova marljiva istraživanja Oktobarske revolucije i Sovjetskog Saveza te važnost njegove iscrpne monografije o Trockom:
„Govoreći nam vrlo detaljno o Trockom kao najkontroverznijoj ličnosti Oktobarske revolucije, Deutscherova nas knjiga na dosad nedostignut način uvodi u duhovnu klimu iz koje je izrastao ruski socijaldemokratski i boljševički pokret, u ljudske i idejne dileme iz kojih se rađala revolucionarna akcija, u političke i osobne drame koje su stvarale historiju. To je knjiga koja poštenjem i savjesnošću naučnog radnika uporno traži kompletnu i kompleksnu istinu, i to joj je najveća vrijednost.“ (str. X)
O Trockome kao optužbi ilustrativno svjedoči P. Matvejević koji navodi da se dugo nije moglo pisati o Trockom u Jugoslaviji i ukazuje na probleme s objavom knjige:
„Šezdesetih godina pripremljena su u Jugoslaviji izabrana djela Trockoga (šest knjiga odabranih doista bez predrasuda). Sovjetska diplomacija učinila je sve što je mogla da taj pothvat onemogući, ne prezajući od najgorih ucjena. Zahvaljujući upornosti ljudi koji su i sami optuživani za trockizam, uspjeli smo objaviti, jednu po jednu, svih šest knjiga. (…) Unatoč pritiscima koje je Brežnjevljeva diplomacija uspijevala vršiti na razne sektore javnoga života u Jugoslaviji, prevedena je, ne bez teškoća, i biografija Trockog iz pera Isaaca Deutschera.“ (Predrag Matvejević, Istočni epistolar: inteligencija i disidencija, Zagreb 2013, str. 114-115.)
I sam Slavko Goldstein u predgovoru knjizi Sibirski pečat 1983. godine navodi da je primjerice Tito optuživan za trockizam:
„Kad je u jesen 1938. Josip Broz u Moskvi bio optužen za trockizam i odjednom postao kandidat smrti, Dimitrov se zauzeo da se Broz oslobodi optužbi i da mu se povjeri mandat za rukovođenje s KPJ.“ (str. XI)
Kao što pokazuje spomenuti Istočni epistolar, Matvejević je poticao objave i pisao mnoge predgovore i pogovore knjigama raznih izdavača o Sovjetskom Savezu. Bio je posebno angažiran oko objave i promoviranja zapisa iz sovjetskih logora Karla Štajnera, uspomena Strah i nada Nadežde Mandeljštam, napisao je predgovor Posljednjim Buharinovim godinama povjesničara Roja Medvedeva itd.
Sibirski pečat
Nakon Koestlerova romana o Moskovskim procesima, Liber će deset godina kasnije objaviti i djelo o Jugoslavenima u sovjetskim logorima kao rezultat staljinskih čistki: Vladimir Oreški, Milan Nikolić, Sibirski pečat, 1983. Riječ je o sugestivnom svjedočenju Agate Oreški. Ono što su u svjetskim razmjerima bili Solženjicinov Arhipelag Gulag (koji je zbog sovjetskog protivljenja objavljen u Jugoslaviji tek 1989) i Šalamovljeve Priče sa Kolime (prevedene u Beogradu 1985), to je u jugoslavenskim razmjerima bio napose Karlo Štajner s ogromnim uspjehom višestruko izdavane knjige 7000 dana u Sibiru (Zagreb: Globus, 1971). Njemu su se početkom 1980-ih objavama svojih zapisa iz sovjetskih logora pridružili Julius Baranovski i Agata Oreški.
U predgovoru Sibirskom pečatu Slavko Goldstein polazi od spoznaja povjesničara Ivana Očaka „koji već tridesetak godina svestrano istražuje sudjelovanje Jugoslavena u Oktobarskoj revoluciji i u izgradnji Sovjetskog Saveza“. Navodi da je oko 800 Jugoslavena uhapšeno u čistkama, a među onima koji su se vratili u Jugoslaviju „do sada su trojica objavila svoja zatvorska i logorska sjećanja: Karlo Štajner, Julius Baranovski i Frane Klopčić“. Na to se nadovezuje knjiga Sibirski pečat:
„Sad se, eto, pojavljuju i sjećanja Agate Oreški, upotpunjena sjećanjima njenog sina Vlade Oreškog. Prvi put u nas o kalvariji kroz sibirske logore govori žena i majka i govori njeno oteto dijete. Utoliko je ovo svjedočenje bolnije i potresnije od sibirskih svjedočenja koja smo ranije čitali ili čuli.“ (str. VI)
Knjiga govori o međuratnom djelovanju SKOJ-a („Naročito su dramatična njena sjećanja na 1929. godinu, kad se oko SKOJ-evskog rukovodstva steže obruč policije, izdaje i vlastitih nemogućnosti u bezizglednom jurišu na nebo.“), kada je poginuo Agatin muž Marko Oreški, sekretar SKOJ-a.
„Rukovodeći se humanitarnim razlozima, Centralni komitet KPJ – po prijedlogu svog tadašnjeg novog članaka Josipa Broza – poslao je 1935. godine Agatu Oreški s njenim 8-godišnjim sinom Vladimirom u Sovjetski Savez. Tako je izbjegla progone i neimaštinu u Jugoslaviji, ali je uletila direktno u strahote Staljinovih ‘čistki’. Najprije su joj oteli dijete, zatim su je uhapsili, pa mučili i tukli, beskrajno preslušavali, tjerali da prizna kako je neprijateljski špijun i napokon je, bez njenog priznanja, osudili na 8 godina boravka u konclogoru.“ (str. VIII)
„Za njemačkog komunističkog vođu Heinza Neumanna, za Poljaka Waleckog, za Hrvata Đuku Cvijića, za Srbina Filipa Filipovića, za Agatu Oreški nije imao tko protestirati: vlade njihovih zemalja bile su sretne da su ih se riješile, komunističke partije kojima su pripadali bile su ili preslabe ili sasvim ovisne o Kominterni, a njihovi funkcioneri koji su boravili u Moskvi prije svega su morali misliti o vlastitim glavama. Tako je Agata ostala na milosti i nemilosti NKVD-u.“ (str. X)
Nakon što je osam godina bila u sovjetskim logorima, Agata Oreški se vratila u Jugoslaviju 1946. godine, gdje je u tadašnjim okolnostima dočekana sa sumnjičavošću.
„Njeni supatnici, koji su se iz sibirskih logora vratili u Jugoslaviju tek kasnih pedesetih godina (poput Karla Štajnera i Juliusa Baranovskog), dočekani su u svojoj domovini s radošću i povjerenjem, i tako smjesta po povratku doživjeli svoj pravi hepiend. Za Agatu Oreški hepiend je došao s jako velikim zakašnjenjem.“ (str. XII)
Čitajući knjigu nemoguće se ne složiti s Goldsteinovim završnim riječima za „ovu, krajnje potresnu i po mnogo čemu izuzetnu memoarsku knjigu“, koja je imala više izdanja.
Moskovske godine (1956-1958)
Prethodno je 1970-ih godina još jedno Liberovo izdanje memoarskog karaktera izazvalo veliku javnu pozornost. Bile su to Moskovske godine (1956-1958) Veljka Mićunovića objavljene 1977. godine. Mićunović je bio jugoslavenski ambasador u SSSR-u u dva navrata: 1956-1958. i 1969-1971. godine. Nakon što je Moskovske godine (1956-1958) objavio Liber, Moskovske godine (1969-1971) objavila je Jugoslovenska revija u Beogradu 1984. godine. Obje govore o promjenjivim jugoslavensko-sovjetskim odnosima.
Moskovske godine (1956-1958) naišle su na snažno sovjetsko protivljenje (držeći je antisovjetskom knjigom), o njoj su pisale brojne svjetske novine, prevođena je na više jezika, a u Jugoslaviji je bila pravi bestseler i prodavana u velikom broju primjeraka. Mićunović je okolnosti objave Moskovskih godina (1956-1958) i suradnju s Liberom i Slavkom Goldsteinom opisao u Moskovskim godinama (1969-1971):
„Jednog dana, mislim u maju 1977. godine, došao mi je jedan od mojih beogradskih prijatelja s meni nepoznatim, mlađim čovjekom koji mi se predstavio: Slavko Goldstein, direktor Sveučilišne naklade ‘Liber’ iz Zagreba. Izdavačka kuća ‘Liber’ bila je već afirmisana u Jugoslaviji, zahvaljujući svojim dobro izabranim izdanjima iz napredne naučne i političke literature domaćih i stranih autora. ‘Liber’ je dobijao sve više priznanja od publike i kritike kod nas.
Već prilikom ovog prvog susreta drug Goldstein se raspitivao za moj rukopis, o kome je, kaže, čuo od prijatelja. Bio sam se tek povratio od žalosnog iskustva s odgovornim ljudima u Crnoj Gori. Osjetio sam da je sada čitava stvar na pravom putu. Donio sam iz sobe svoj rukopis. Učinilo mi se da je Goldstein bio iznenađen obimom rukopisa. Značio, pomislio sam, treba ga i dalje skraćivati.
Trebalo je da u ‘Liberu’ ne samo pročitaju rukopis već i da, poslije normalnog postupka neophodnog u ovakvim slučajevima, angažuju svoje samoupravne organe koji će odlučiti da li da knjigu štampaju ili ne štampaju. Ubrzo zatim došao je drug Slavko iz Zagreba i donio mi najbolje vijesti o rukopisu. Potpisali smo ugovor o štampanju teksta, za Slavka je to bio posao u koji se odlično razumijevao, a za mene prvi posao takve vrste u životu. (…) Rad na ovoj knjizi angažovao me kao nijedna druga stvar u životu. Kada je Slavko Goldstein jedne večeri doputovao iz Zagreba i donio nekoliko primjeraka knjige, nemoguće je opisati raspoloženje u našoj kući.“ (str. 52-53)
Mićunović detaljno piše o domaćim i stranim reakcijama na knjigu i svim okolnostima vezanim uz nju, naglašavajući zadovoljstvo suradnjom s Liberom, a donosi primjerice i pismo Slavka Goldsteina Ivici Račanu iz 1978. godine kao ilustraciju brige za knjigu s obzirom na određene reakcije i otvorena pitanja. (Usp. Moskovske godine (1969-1971), Beograd 1984, str. 51-61.)
Iz izdavačevog uvodnog teksta Moskovskim godinama (1956-1958) „Uz dnevnik Veljka Mićunovića“ izdvajam dva fragmenta koji govore o poimanju Oktobarske revolucije i pokreta otpora u Jugoslaviji:
„Revolucija je moralni čin in se. Ne sredstvima usprkos, kako bi neki htjeli tumačiti, nego baš njima – sredstvima – ona pruža kriterije za sebe kao moralni čin, dakle za sebe kao revoluciju. Danas se gotovo posve zaboravilo da je u onih ‘oktobarskih deset dana koji su potresli svijet’ izdana proklamacija protiv tajne politike i objavljeni svi tajni sporazumi carske Rusije sačinjeni s njezinim saveznicima na račun drugih zemalja i naroda. To nije bio puki diplomatsko-politički potez već praktično iskazivanje jednog novog načela koje je htjelo izokrenuti stoljetno ponašanje između država dotle da tajno dogovaranje jednih na račun drugih naprosto dokine. Revolucija je i utopijski čin, premda se utopija i činjenje grčevito otimlju zbiljskom srastanju. U tom njihovom otimanju zapretana je patetika i tragedija revolucije, ali jednako tako i potreba za obnavljanjem.“ (str. 7)
„Od 1941. godine Jugoslavija je jedno golemo čudo u društvu evropskih naroda. Izraslo na protivrječnostima u sebi samome i održavano na neprestanim negacijama svega što je vrijedilo kao pravilo. U Jugoslaviji je jedna kominternovska partija, u vrijeme kad su staljinizam i Kominterna jedina realna lijeva alternativa, a priječili su svaki djelatniji pokret otpora protiv sila Osovine, povela jedini stvarni rat u okupiranoj Evropi. Što je ona, pored sve vjere Staljinu, bila to u stanju, velika je njezina protivrječnost, koju samo površni tumače patriotizmom i ratničkim mentalitetom ovih naroda. Kako se moglo dogoditi da samo u Jugoslaviji pokret otpora izraste u pravi oslobodilački rat, objašnjavalo se s raznih strana, ali još uvijek, međutim, ostaje da se teorijski razjasni kako se moglo dogoditi da jedna ilegalna i malobrojna politička stranka, koja je pred rat u sebi zatomila slobodniji intelektualni angažman, a program i emociju svela na nekoliko do parole pojednostavljenih istina o društvu, dobije iza sebe narod koji se bez ikakvih sredstava državne prisile pretvara u vojsku. Da je ona bila kominternovska i staljinistička, a da istovremeno to nije bila, jer drugačije ne bi bila sposobna za takav povijesni čin – to je samo zaključak. Njemu valja pribaviti obrazloženje.“ (str. 8)
Ruski roman u 10 knjiga
Na kraju treba spomenuti romane o revolucionarnoj i poslijerevolucionarnoj Rusiji koje je Sveučilišna naklada Liber objavila 1980. godine u ediciji Ruski roman u 10 knjiga (krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina objavljene su edicije Francuski roman u 10 knjiga, Talijanski roman u 10 knjiga, Njemački roman u 10 knjiga, Engleski roman u 10 knjiga, Američki roman u 10 knjiga). Izdvojit ću pritom tek neke fragmente iz pogovora i uredničke opreme izdanja, kao ilustraciju kako su tada predstavljane sljedeće knjige: A. Bjeli, Petrograd; L. Leonov, Lopov; B. Piljnjak, Gola godina; I. Babelj, Crvena konjica; M. Šolohov, Uzorana ledina. Sve pogovore pisao je rusist Aleksandar Flaker koji je, između ostalih, autor knjige Sovjetska književnost 1917-1932 (Zagreb 1967) i Autotopografije II. Moja sveučilišta 1946.-2010. (Zagreb 2010) u kojoj piše o svom boravku u Moskvi 1956-1957. godine i putovanjima po Sovjetskom Savezu.
Dok roman Petrograd Andreja Bjelog iz 1916. modernistički i avangardistički tematizira Petrograd imajući za pozadinu tematski motiv prve ruske revolucije iz 1905. godine, roman Lopov Leonida Leonova iz 1928. (redakcija 1959) usmjeren je na obradu revolucije 1917. godine. A. Flaker u pogovoru Lopovu povijesni sloj romana predstavlja ovako:
„Već sama koncepcija temeljnog lika u romanu kao revolucionara koji je pomaknut sa svog uobičajenog mjesta (revolucionarna zbivanja, građanski rat, poslijeratna obnova i izgradnja) u sredinu moskovskog kriminalnog podzemlja, izazivala je zarana kritičke otpore (…)“. (str. 724)
„Roman Lopov možemo, naime, tretirati kao roman karaktera, kao složenu naraciju o karakteru nekadašnjeg heroja Crvene armije koji je potresen ubojstvom zbog konja u građanskom ratu i situacijom bivšeg borca u vrijeme bogaćenja ‘privatnika’ u NEP-u, pa prelazi u gangstere da i tu ostane junakom; uzeti dakle u obzir u manjoj, doduše, mjeri socijalne, a u većoj, dakako, psihološke i moralno-etičke motivacije njegova sukoba s poslijerevolucionarnim strukturama. U tom slučaju možemo ga suprotstaviti Pilnjakovoj Goloj godini ili Babeljevoj Crvenoj konjici, kako je to već učinio spomenuti Jermilov, proglašavajući Leonovljev roman pobjedom romana o ‘živom čovjeku‘ u sovjetskoj književnosti – što je bio slogan jednog dijela RAPP-ovske kritike.“ (str. 729)
Roman Gola godina Borisa Piljnjaka iz 1922. godine Flaker prikazuje „kao prvi pokušaj da se izmijenjenim oblikom romana ponovo zahvati u povijesni totalitet – revolucionarne Rusije 1919.“ (str. 256):
„Roman je, naime, izgrađen na naizmjeničnom nizanju i isprepletanju različitih motiva koji tek u sveukupnosti daju opću, sintetičnu, sliku Rusije god. 1919. Ovi su motivi okupljeni oko temeljnih tematskih krugova romana: degenerirane plemićke obitelji Ordininovih i Ordinin-grada (s povijesnom dimenzijom obiteljske kronike), Kitaj-goroda kao trgovačkog središta s mogućnošću realizacije ovog toponima kao metafore ruskog ‘azijatstva’, anarhističke komune (kojih je postojanje historiografija listopadske revolucije i nastajanja sovjetske državnosti podvrgla zaboravu!), zabačene skretnice Mar na kojoj se ukrštavaju vlakovi i ljudi, ‘kožnatih kaputa’ boljševika koji uvode racionalna i voluntaristička načela u ovu rusku kaotičnost, a na kraju, osobito u Triptihu posljednjem (Materijalu, u biti) i ruskoga seljaštva s njegovim prastarim, poganskim, vjerovanjima, obredima i običajima.“ (str. 256-257)
„Žestoko napadan počam od 1929. Pilnjak je odstranjen iz književnog života 1937. i podvrgnut represiji (umro je 1940), pa njegova Gola godina nije dugo vremena pretiskivana. Čak je punih dvadeset godina moralo proteći od njegove građanske rehabilitacije do ponovnog objavljivanja njegova romana u nakladi od 30.000 primjeraka, u Izabranim djelima iz god. 1976.“ (str. 263)
Začudna, uznemirujuća, prijeporna Crvena konjica Isaka Babelja predstavljena je u uredničkoj opremi na koricama knjige na sljedeći način:
„Čuvena zbirka Babeljevih kratkih priča, jedna od najčudesnijih cjelina koje svjedoče o velikom zbivanju Oktobara, nastala je na temelju autorova vlastitog iskustva. Isak Babelj (1894-1941) sudjelovao je i sam u pohodu konjičke armije Budjonoga protiv Poljske Pilsudskog. Početkom dvadesetih godina, kada su počeli izlaziti fragmenti ciklusa CRVENA KONJICA, otpor čitateljstva javio se smjesta: umjesto očekivanih heroja-boraca pojavilo se ukrajinsko seljaštvo, židovsko stanovništvo, ruski građani, poljski plemići – a konjica Budjonoga biva onaj katalizator uslijed kojeg se ustajali vjekovni život raspada, da bi ustupio mjesta novom, nepoznatom. Iskazavši to progresivnim literarnim načinom, jezikom u kojem se govori istom snagom ‘o triperu i o zvijezdama’ (Šklovski), Babelj nije mogao biti prihvaćen od službene instrumentalizirane sovjetske književne kritike tridesetih godina. Iako je tih godina književno šutio, to nije bilo dovoljno: šutnja staljinističkog vremena tražila je, i dobila, piščevu glavu.“
Flakerov pogovor nasilje i proturječja koja iznosi Babeljeva Crvena konjica opisuje sljedećim primjerom:
„Sraz detaljnog izvještaja o tome kako je pripadnik konjičke armije hladnokrvno zaklao starog Židova (pri čemu kozačke pogromaške tradicije nisu ni spomenute u tekstu) i, za sada samo uzgred spomenuta referata komandanta divizije o Drugom kongresu Kominterne, dakle revolucionarne organizacije koja je na svoje zastave ispisala parolu internacionalizma, u biti je sraz unutar strukture same crvene konjice: između realno postojeće svijesti koja je još uvijek pogromaška i optimalne projekcije u budućnost čovječanstva koja je deklarirana na njezinim crvenim zastavama.“ (str. 263)
Iz pogovora Aleksandra Flakera romanu Uzorana ledina Mihaila Šolohova, s tematikom kolektivizacije 1930-ih godina, izdvojit ću određene odlomke koji govore o načinu na koji se ta tema predstavlja čitateljima:
„Razumije se, razlika između dvaju pisaca ruske književnosti – razlika je povijesna, klasna i stilska. Građa koju je birao Tolstoj za Rat i mir uzeta je iz života ruskog plemstva: seljak Platon Karatajev samo je simbolički znak Tolstojeva svjetonazora; građa koju je Šolohov prenio u svoje djelo – ruska je ‘graničarska‘ seljačko-kozačka Vandeja u svjetskom i građanskom, klasnom ratu, odnosno (u Uzoranoj ledini) u vrijeme surovoga ‘velikog prijeloma‘ Staljinova: industrijalizacije i kolektivizacije zemlje koja je pred desetljećem proživljavala svoje ‘gole godine’.“ (str. 757-758)
„Cijeli je Tihi Don, naime, kao roman kojega se objavljivanje ispreplelo s objavljivanjem Uzorane ledine, građen oko pitanja izbora u revolucionarnoj situaciji pred koje se stalno postavlja Grigorij Melehov; u uzoranoj ledini osobnog izbora više nema – kolektivizacija se mora provesti. Od nje, po mišljenju udaljene Moskve i Kremlja s crvenom zastavom pred kojom skida kapu i stoji ‘obnažene glave’ Kondrat Majdanikov u XIX poglavlju prvoga dijela, ovisi sudbina buduće socijalne države; nad njom bdije sam Staljin.“ (str. 760)
„Uzorana ledina nije prva u nizu ‘proizvodnih’ romana u sovjetskoj književnosti. Gladkovljev Cement (1925) s likom partijskog aktivista i radnika koji pušta u promet porušenu tvornicu već je prije postao prototipom takva romana, a Panfjorov je u Brusilima (Bruski, 1928-1937) načeo temu kolektivizacije također prije Šolohova. Pa ipak tridesete godine i socijalistički realizam može predstavljati u prvom redu upravo Šolohovljev roman, a Šolohov uz Leonova i njegov Put u ocean (Doroga na Okean, 1936) može i tim djelom opovrgavati tezu o jalovosti sovjetske književne proizvodnje u vremenu Staljinova normativizma.“ (str. 762-763)
Liberova izdanja o revolucionarnoj i poslijerevolucionarnoj Rusiji obuhvaćaju i historiografiju, i memoaristiku, i romane. Riječ je o knjigama koje su svojom tematikom izazivale javnu pozornost i bile važne za hrvatsku i jugoslavensku kulturu. Opširno navedeni fragmenti iz predgovora i pogovora knjiga – kao prilika da govore sami za sebe i vrate određeni interes za ta izdanja – ilustriraju načine na koje je razumijevano značenje tih knjiga u Jugoslaviji i kako je pritom predstavljana sovjetska Rusija. Time i povijest izdavaštva čini važnu perspektivu u govoru o stogodišnjici Oktobarske revolucije. Imajući pak u vidu smrt Slavka Goldsteina, jasno je da je iza navedenih izdavačkih projekata stajao čovjek koji je upućeno birao i pažljivo priređivao knjige te se za njih angažirano zauzimao.
Branimir Janković
100.1917 